Odnosi između snaje i svekrve često mogu biti komplikovani, a stvari postaju još teže kada snaja mora da potpuno promeni način života kako bi se uklopila u novu porodicu.Beograđanka Svetlana je doživela sličnu situaciju. Ona je iz Beograda otišla da živi na selu sa svojim mužem, ali njeno dugogodišnje neslaganje sa svekrvom eskaliralo je do žestoke svađe na sahrani.
– započela je Svetlana svoju priču izjavom: „Rođena sam u Beogradu, kao i moji roditelji, ali nikada nismo pridavali značaj tom „gradskom pedigreu“. Moje odrastanje je bilo sasvim obično, budući da su mi majka i otac usadili važnost vrednovanja pojedinaca ne na temelju njihova podrijetla, već na temelju njihova karaktera, pa su bili ravnodušni kad sam ih obavijestila o svojoj odluci da se udam za ‘dečka sa sela’. ‘ Goran je iz okoline Knića, sela koje ne želim da navodim. Dovoljno je reći da se nalazi u Šumadiji, a Kragujevac je najbliži veći grad.
Prvi susret para dogodio se na fakultetu u Beogradu, gdje su odmah doživjeli vezu. Nedugo nakon toga, Gorana su upoznali njezini roditelji, koji su ga prigrlili kao da im je dijete. Godinu dana kasnije, nakon odluke o udaji, Svetlana je posjetila njegovo selo, a taj susret protekao je na podjednako idiličan način
Moja je svekrva bila iznimno ljubazna osoba koja je uložila znatne napore da osigura moje zadovoljstvo. Međutim, često sam se osjećao nelagodno zbog njezine revnosti, jer se činilo da se stalno motala oko mene, pokušavajući udovoljiti svakoj mojoj potrebi. Njegova je obitelj posjedovala značajno bogatstvo, ne samo u odnosu na ruralne prilike nego iu širem kontekstu. Posjedovali su veliko zemljište i zapošljavali znatan broj pojedinaca. Smatrao sam da je njihova sposobnost vođenja kućanstva prilično impresivna i cijenio sam ideju odgoja djece u prirodi i na svježem zraku.Takva je bila situacija. Odustali su od studija i odlučili se preseliti u ruralno područje. Dolazak njihove djece bio je brz, počevši sa sinom, a nakon godinu i pol dana kćeri.
- Moja je svekrva pružila znatnu pomoć oko djece, a s obzirom na malu razliku u godinama među njima, moram priznati da sam se borio kako bih se učinkovito snašao. Često sam se osjećao kao da griješim, a ona je stalno bila prisutna da mi ponudi vodstvo. Njezini ispravci nisu bili ni snishodljivi ni prijekorni; nego je bilo očito da me smatra svojim djetetom i iskreno mi želi dobro.
Nakon toga, počela se postupno afirmirati dok je smanjivala Svetlaninu prisutnost. Snajkin ručak stalno se nalazio u zamrzivaču s oznakom “za drugi put”, dok su jela koja je pripremala njezina svekrva bila potrošena. Rezonirao sam da su možda njezina jela doista ukusnija. Činilo mi se da i djeca više vole njezino kuhanje, pa sam o tome šutjela. Prvi značajniji sukob nastao je tijekom posjeta njezine sestre i šogora. U to vrijeme bio sam okupiran presvlačenjem kćeri i spremanjem za spavanje, što je moj povratak na okupljanje odgodilo pola sata. Po ulasku u sobu susreo sam se s njezinim izrazom nezadovoljstva, što je upućivalo na njezino nezadovoljstvo što nisam na vrijeme pripremio kavu i pozdravio naše goste. Nakon njihova odlaska, izrazila mi je svoje pritužbe.
– Kćeri, po dolasku gostiju u našu rezidenciju sve ostaje na ulazu. Sada im je prilika da ih dočekaju uz kavu i vlasac – primijetila je s dozom sarkazma. Pokušao sam braniti svoje postupke, no na kraju sam se ispričao. Možda je žena doista bila u pravu…Postupno su se financijska pitanja pojavila kao problem. Budući da je Goran surađivao s ocem, a Svetlana ostala bez posla, oslanjali su se na svoje ograničene financijske mogućnosti.
- – Pojedinac s većim resursima ima autoritet i posjeduje sposobnost djelovanja bez ograničenja. S druge strane, oni slabijeg imovinskog stanja lišeni su prava sudjelovanja u izbornom procesu. Ovo mi je načelo usađeno prilično brzo. Tijekom naših odlazaka u Kragujevac radi značajnijih nabavki, ona bi iz košarice vadila artikle koje sam odabrao, pravdajući svoje postupke nepotrebnim i da slične stvari već imamo kod kuće. Moje korištenje kozmetike ju je posebno ljutilo; smatrala je šampone koje sam prije koristio “potpunim bacanjem novca”, tvrdeći da domaće proizvedene alternative služe istoj svrsi.
Kreme su odbacivane kao ‘glupost’, dok se mlijeko za tijelo smatralo praktički ‘sotonskim izumom’. Pokušala sam mužu izraziti svoju zabrinutost, no on je moje osjećaje doživio kao pretjerane i preosjetljive. Uostalom, stanovali smo pod njihovim krovom.Tom se prilikom upoznala s određenim običajima. Na primjer, otkrila je da se smatra neprikladnim da žena sjedi vani i igra karte, što je doista bilo žalosno.
Goranovi rođaci sa sela bili su ljubazni, marljivi i inteligentni ljudi čije sam posjete jako cijenio. Za vrijeme boravka kod nas okupljali bi se za stolom ispred kuće i kartali se, dijeleći smijeh i razigrano zadirkujući jedni druge. Često sam im se pridružio u igrama backgammona u parovima. Dok su neki uživali u pivu, svi smo neizmjerno uživali. No, atmosfera se promijenila kada je stigla moja svekrva i prekinula okupljanje.
Uzela je moju čašu piva i povukla se u kuću, drsko mi javivši da me njen sin traži. Kad sam krenuo za njom, u hodniku sam naišao na opomenu da “nije red da žena karta s muškarcima da ih cijeli svijet vidi”. Bio sam zatečen. Na koje “muškarce” i koji “svijet” je mislila? Moj muž i njegova braća? Prvi put sam se oglasio i ustvrdio da u Beogradu takvi običaji ne postoje i da nema razlike između muškaraca i žena. Njen odgovor je bio: „Onda ti, kćeri, idi u Beograd!Plakala sam cijelu noć, povjeravala se Goranu, koji me molio da se priberem i uvjeravao me da će razgovarati s njegovom majkom.
Međutim, dijalog se pokazao neproduktivnim. Svekrva je ustrajala u svojim kritikama, pozivajući se na tradiciju i razlike između urbanih i ruralnih običaja, uz ocjenu da su “takva ponašanja nedopustiva, to je sramota”, među ostalim. Nakon toga su prisustvovali sprovodu svog šogora, što je postalo posljednja točka preokreta.
U početku sam bio prisiljen ući u komoru gdje je pokojnik bio položen, prema njihovim običajima, a ona je inzistirala da ga poljubim. Bilo je to mučno iskustvo; budući da nikada prije nisam naišao na ‘mrtvca’, bio sam zatečen. Međutim, ne želeći je uvrijediti, poljubio sam mu ruku. Potom je povorka trebala krenuti prema groblju. Prešli smo cijelo selo s otvorenim kovčegom i od nas se očekivalo da slijedimo u redu iza njega. Po meni je krajnje nehumano i neukusno paradirati posmrtnim ostacima pokojnika kroz selo dok su sve oči uprte u njega, ali to je bila njihova tradicija.
- Upravo sam zauzeo svoje mjesto u povorci s vijencem, kad mi je iznenada doviknula da smjesta odem. Bio sam zbunjen, nesiguran što sam krivo učinio. Uhvatila me za ruku i prekorila me, tvrdeći da se trebam sramiti, da nemam poštovanja prema mrtvima i da mi nedostaju maniri… Ostao sam nesvjestan problema sve dok nije pokazala moje gole noge. Bila sam odjevena u crnu suknju; međutim nedostajale su mi čarape. Napomenula mi je:
“Ne možete na taj način posjetiti groblje. Nije dopušteno da žena ide u crkvu ili na groblje bez odgovarajuće obuće; niste li poučeni o tome?U tom sam se trenutku našao u stanju silne uzrujanosti; svi aspekti mog identiteta vezani uz “Beograd” došli su do punog izražaja.
– Zaista, Kevo, nećeš gledati taj film! Prilično sam umoran od vaših rustikalnih tradicija! Ne pada mi na pamet navući čarape na temperaturama većim od 40 stupnjeva. Mogao bih se lako okrenuti i otići, dopuštajući vam da to racionalizirate u svom domu, gdje živi vaša šogorica, ili biste to mogli prihvatiti. Alternativa ne postoji, a ja vas molim da ne razmišljate o bilo kakvim pothvatima preko Gorana; od ovog trenutka nadalje, ja ću se pridržavati isključivo svojih običaja!
Prema Svetlaninom iskazu, svekrva se nekoliko dana ponašala mrzovoljno prije nego što je na kraju priznala. Trenutno nastavljaju živjeti zajedno, no njihova je komunikacija minimalna, ograničena samo na najosnovnije razmjene, osobito u prisutnosti gostiju, kako bi se izbjeglo ogovaranje unutar sela.
