Glumac Tihomir Stanić je otvoreno govorio o svojoj dugogodišnjoj borbi s alkoholizmom. Priznao je da je mnogo pio i smatrao to vrlinom, jer je pogrešno povezivao konzumiranje alkohola sa glumačkom profesijom, pod uticajem velikih glumaca koje je voleo. U njegovoj porodici niko ga nije odvraćao od alkohola, već su ga savetovali da pije umereno. Međutim, Stanić sada veruje da je alkohol otrov koji uništava mozak i porodice.
- Nakon što je prestao konzumirati alkohol, shvatio je da je alkohol zlonamjerna sila, slična drogama, koja je imala tako dubok utjecaj na njega da je izazvala osjećaje zavisti. Nakon što je shvatio da je život bez alkohola dostižan, otkrio je sposobnost da postigne brojne podvige koje je nekoć smatrao nedostižnima.
– Često sam konzumirao alkohol. Iako sam prije pio, na kraju sam prestao. Zbog svog snažnog karaktera i odlučnosti uspio sam se zaustaviti. Tijekom dana kad sam pio, vjerovao sam da je to pozitivna osobina; ovo je uvjerenje proizašlo iz mog pogrešnog odgoja. Divio sam se mnogim velikim glumcima koji su pili, što me je navelo na pomisao da je to put kojim se postaje glumac. Ali u konačnici, nije važno, primijetio je.
Glumac je izjavio: “U mojoj obitelji poruka nikada nije bila potpuno izbjegavati piće, već ga ograničiti. Činilo se kao da je umjerena konzumacija alkohola prihvatljiva, ali prekomjerno pijenje nije. To je otrov; zamagljuje rasuđivanje, uništava obitelji, to je zlonamjerno.
– Moji prijatelji bi mogli reći da sam ja pretjerao s alkoholom kad ovo kažem. To je zlonamjerna sila, jer tvari izazivaju pustoš. Jednom kada je to zavladalo, nisam mogao funkcionirati bez pića; prsti su mi utrnuli i to mi je postalo fiziološka potreba. No, kad sam shvatio da mogu i bez toga, otkrio sam da sam sposoban postići mnogo toga što sam u početku smatrao nemogućim, primijetio je Stanić.
– Jednom mi je liječnik, dok mi je pregledavao zjenicu, rekao da posjedujem rijetku vrstu oka, koja je skoro izumrla, i da imam potencijal pomicati planine. Odlučio sam mu vjerovati. Tijekom tog pregleda moja kći, koja je bila prisutna, šaljivo me upitala vidim li da je intimna sa mnom. Znate kako je to – kad čovjek čuje pozitivne afirmacije, lakše ih prihvati nego negativne, zaključio je Tihomir za Kurir.
17. studenoga 1960. Grana, njegova majka, sanjala je cvijeće tijekom njegova rođenja. Nedavno je preminula i čini se da je njezina životna svrha bila osigurati svojoj djeci ispunjen život i osjećaj sigurnosti. Bili su dosljedno zaštićeni. I on i njegov otac Nedeljko imali su razumijevanja za mnoge njihove zablude. Čak i sada povremeno osjeti da boravi pod njezinom zaštitom, podsjećajući na film “The Truman Show”. Taj trajni osjećaj sreće, sigurnosti i blagostanja, čak i u teškim vremenima, nikada ga nije napustio. Svijet mu se i dalje čini veličanstvenim.
Od malih nogu gluma je postala značajan dio njegova života. Sa samo tri godine već je izveo “Majku junačku” Branka Ćopića. Otac mu je organizirao predstave, a majka, trgovkinja, sudjelovala je u seoskim predstavama, čak i za vrijeme trudnoće s njim. Od ranih godina bilo je vidljivo da je predodređen da bude glumac.
17. studenoga 1960. Grana, njegova majka, doživjela je snove o cvijeću tijekom njegova rođenja. Nedavno je preminula, a čini se da je njezina svrha u ovom životu bila osigurati svojoj djeci dobar život ispunjen sigurnošću. Bili su dosljedno zaštićeni. Grana je prepoznao brojne pogreške koje su činili i on i njegov otac Nedeljko. Čak i sada, ponekad se osjeća kao da postoji pod njezinom budnom zaštitom, podsjećajući na film “The Truman Show”. Taj osjećaj sreće, sigurnosti i blagostanja ostao je s njim, čak i kroz izazovna vremena. Svijet mu se i dalje čini očaravajućim.
Od malih nogu gluma je postala značajan dio njegova života. Sa samo tri godine već je izvodio “Majku junačku” Branka Ćopića. Otac mu je priređivao predstave, a majka, trgovkinja po struci, sudjelovala je u seoskim produkcijama, čak i tijekom trudnoće s njim. Rano se vidjelo da je predodređen da bude glumac.
Započinje pothvatTihomir Stanić osvrnuo se na svoj put koji je započeo kao statist da bi postupno dobivao sve značajnije uloge. No, jedno od njegovih najmučnijih iskustava dogodilo se kada je desetak dana prije premijere morao ući u predstavu “Gloria” uz Svetlanu Bojković. Svladan tremom, nije dobio pljesak i doživio je gubitak sluha dok je bio na pozornici. Ipak, njegovi kolege glumci su mu pljeskali, podsjećajući na naklonost publike prema izvođačima i njihovu sposobnost da previde greške.
U novom kazališnom Teatriju Stanić se suočio sa svojom tjeskobom zbog potencijalno loše izvedbe, shvativši naposljetku da su mišljenja njegovih najbližih važnija od javnog hvalospjeva. Nakon godina posvećenih kazalištu, dobio je ulogu kralja Aleksandra, iako nikada nije gledao televiziju kao svoj namjeravani put. Nakon što se pojavio u brojnim serijama, uloga u “Ubojicama mog oca” istaknula se kao posebno značajna za njega. Svoje iskustvo na filmu “Dara iz Jasenovca”, gdje je radio uz Predraga Antonijevića i Natašu Drakulić, Stanić je smatrao i načinom da se oslobodi osobne traume. Trenutno je angažiran na obnovi kazališta Teatrium, nastojeći održati Beograd otvorenim gradom koji njeguje mlade talente i kulturne inicijative.
Domaćinstvo.Tihomir Stanić je otac dviju kćeri, Milene i Sofije Nađe, koje su obje posvećene solidarnom radu i žive u Srbiji, odlučivši da se ne presele u inozemstvo. Starija kći je diplomirala filozofiju, dok je mlađa trenutno srednjoškolka. Aktivno uključene u kuhinju solidarnosti, obje kćeri inspiriraju Stanića, koji nerijetko spominje vrijedne lekcije koje od njih uči.
Ističe važnost slušanja djece, tvrdeći da ona posjeduju veću mudrost od odraslih, te upozorava da se ne pridržavaju zastarjelih normi jer to može biti štetno za društvo. Stanić također dijeli blisko prijateljstvo s Filipom i Madlenom Cepter, ističući njihovu potporu umjetnosti i kazalištu, kao i pomoć koju su pružili u teškim vremenima. Ovaj odnos je prerastao u trajno prijateljstvo koje proširuje njegove perspektive.
Dok mu pandemija nije ulijevala strah, Stanić se odgovorno ponaša prema epidemiološkim smjernicama te je među prvima primio cjepivo, potaknuvši i druge da ga slijede. Trenutačno na svoj život gleda kao na miran, zamišljajući sebe na filmskom setu za desetljeće. Prihvaća svoju ulogu glumca, uživajući u raznolikosti likova koje tumači, od kriminalaca iz predgrađa do tragičnih monarha. Osjeća da njegove neostvarene težnje ne zaslužuju raspravu.
Borba protiv nemoralaTihomir Stanić iskreno je ispričao svoju bitku s alkoholizmom, opisavši svoj put do pobjede nad ovom ovisnošću. Priznao je da je godinama prekomjerno konzumirao alkohol, smatrajući to sastavnim aspektom glumačke profesije, budući da su se mnogi od njegovih obožavanih glumaca također borili s pićem.
Ipak, odlučio je dati otkaz, oslanjajući se na svoju unutarnju snagu i odlučnost. Nakon što je shvatio koliko je sličan svojoj majci – ne samo izgledom nego i snagom karaktera – odlučio je trajno eliminirati alkohol iz svog života. Naglasio je da je alkohol otrov, a ne vrlina, onaj koji zamagljuje rasuđivanje i razara obitelji i odnose, izražavajući svoje olakšanje što se oslobodio te težine.
Iako mu obitelj nikada nije izričito zabranila piće, savjetovali su mu da pripazi na količine koje konzumira, ističući negativan utjecaj njegovog odgoja i okoline. Sada razmišlja o toj borbi s osjećajem ponosa, nakon što je pobijedio ono što se pretvorilo u fiziološku nužnost. Prema njegovim riječima, ovo postignuće usadilo mu je vjeru da može savladati sve prepreke koje mu život postavi.
Stanić je istaknuo da je pretjerano analiziranje prošlosti uzaludno, jer je ona dovršena i nepromjenjiva. U svojim ulogama nastoji pronaći dublje značenje i svaku od njih nastoji shvatiti, vjerujući da takav pristup omogućuje da tekstovi nastaju prirodno. Njemu gluma nalikuje sportu – dok se postignuti ciljevi prisjećaju, neuspjesi se brzo smanjuju u svjetlu uspjeha.
Naposljetku, sa smiješkom se obratio majci, onoj koja je ostala njegova najvjernija čitateljica i koja je sve njegove intervjue sakupila u jednu bilježnicu. Unatoč tome što je često griješio i vjerovao pogrešnim osobama, zadržao je svoju vjeru u čovječanstvo. Za njega su pogreške jednostavno aspekt postojanja, a vjera u druge je neprocjenjivo načelo.
