– Mnogi danas kada vide srpsku pjevačicu Snežanu Đurišić, vjeruju da je ona iz Beograda, međutim, priča je totalno drugačija. Sticajem životnih okolnosti, ona se kao jako mala doselila sa roditeljim u Beograd, gdje živi i dan danas. Slijedi i njena cijela životna priča.
Od trenutka kada je stupila u svijet, bilo je očito da posjeduje urođenu sposobnost za postignuće i široko rasprostranjeno divljenje, budući da je njezin izniman talent bez napora dobivao priznanje. Serendipity joj se nasmiješila, navodeći je da pronađe savršenog partnera bez ikakve aktivne potrage. Tako je čim je stasala graciozno prošetala do oltara sa svojim odabranikom Slobodanom Gvozdenovićem, a zajedno su dočekali svoju voljenu djecu Maju i Marka. U očima javnosti pažljivo je održavala imidž žene koja najviše cijeni svoju obitelj, stavljajući nepokolebljiv naglasak na svoju pobožnu vjeru.
Sam spomen karijere duge više od pola stoljeća uvijek me iznenađuje. Služi kao podsjetnik na nevjerojatnu sreću koju sam doživio u svakom aspektu svog života. Od urođenog talenta koji mi je podarila viša sila, preko nepokolebljive podrške mojih roditelja, do slučajnog stjecaja okolnosti koje su me od malih nogu vodile glazbenim putem.
Razmišljajući o radosti proizašloj iz uspjeha, suradnje i cijenjenih prijateljstava stvorenih s izvanrednim pojedincima, kao i uzbuđenja nastupa pred publikom ispunjenom licima koja izazivaju strahopoštovanje, preplavljen sam dubokim osjećajem sreće. I u ovom trenutku, ne mogu a da ne izrazim svoju najdublju zahvalnost za nastavak ovog putovanja, jer i dalje nalazim neizmjernu radost u svijetu glazbe.
S nepunih sedam i pol godina zatekla sam se na jednom događaju na kojemu je ulogu sveukupne glazbene urednice imala cijenjena Radmila Trifunović, glazbena urednica Radio Beograda. Njezino držanje bilo je čvrsto, ali pravedno. Pažljivo je saslušala svakog kandidata i jednostavno ih uputila da krenu drugim putovima ako ne zadovoljavaju njezine standarde. Kad je došao red na mene da pokažem svoje vokalne sposobnosti s “Kolindom” Lole Novaković, raspitala se o mom poznavanju narodne glazbe. Kao odgovor predložio sam Lepu Lukić “Nikad se neću udati”. Bez oklijevanja me obavijestila o mom prihvaćanju i dodala: “Zapamti, pjevat ćeš narodnu glazbu, jer nastaviš li ovo divno putovanje, možda ćeš se fotografirati s Tošom na uglu ulice.
Zoran Leković i ja dovedeni smo u Dom mladih na proslavu. Sjeli smo pored Tita, a posebno me je opčinila Jovankina markantna pojava. Međutim, ništa me nije fasciniralo više od velebne torte na više katova. Tijekom događaja, Tito je iskoristio trenutak da se raspita o mom obrazovanju i aspiracijama za budućnost. Izrazila sam želju da postanem pjevačica, ali nažalost, u Kraljevu nije postojala srednja glazbena škola, a očev položaj u vojsci spriječio ga je da izdejstvuje premještaj. Tito je to priznao i nagovijestio nešto uzbudljivo koje slijedi, iako sam kao dijete bio fokusiran na tortu.
Na kraju me pozvao da mu se pridružim u rezanju torte, a ja sam dobila krišku za sebe. Sutradan ujutro Rada me je otpratila do autobuske stanice u Kraljevu, gdje je moj otac željno očekivao moj povratak. S ponosom mi je davao novine s naslovima o proslavi Titova rođendana i bio je oduševljen što sam imala priliku pjevati predsjedniku. Nakon što je tata mjesec dana kasnije dobio novu komandu, u svibnju se dogodio važan sastanak, a godinu dana kasnije dobio je stan. Obaviješten je da je rješenje dostavljeno od višeg organa.
Za kratko vrijeme postupno sam se asimilirao u beogradsku zajednicu. Međutim, moja majka se teško prilagođavala, jer je naše prethodno prebivalište u Kraljevu bilo smješteno usred slikovitih toplica i veličanstvenih planina. Srce mi je zaigralo od radosti kad sam upisala cijenjenu Srednju glazbenu školu Josipa Slavenskog. Ipak, suočio sam se s teškom borbom da dokažem svoju vrijednost i zadržim svoj položaj. Upravi škole bili su skeptični da netko tko pjeva narodne pjesme i seljačke melodije može briljirati iu djelima Brahmsa, Mozarta ili Chopina. Čvrsto sam vjerovao da se mogu prihvatiti oba žanra. No, kad se vijest o mojim uspjesima proširila tiskom, njihovi su prigovori utihnuli.
Dok sam bio u Zemunu, slučajno sam naišao na Slobodanovu suprugu u blizini ureda Ace Meksikanca, gdje sam trebao dogovoriti nastup. Dok sam prilazio, primijetio sam Slobodana naslonjenog na svoj plavi Citroen, razigrano mi zviždeći. Isprva sam to odbacio kao glupost, ali kad je ponovno zazviždao, okrenuo sam se i grubo ga suočio. Nije ličilo na mene da budem arogantan, ali u tom trenutku nisam si mogao pomoći. Poslije sam ispričao događaj Aci, koji mi je otkrio da je zviždač bio nitko drugi do Sloba, harmonikaš s kojim sam trebao nastupiti u jednoj kafani između Šapca i Loznice.
Tada je već pokazivao interes za mene, ali pomisao da se udam za njega bila je nepodnošljiva. Jednostavno me nije osvojio, ni izgledom ni osobnošću. Međutim, te večeri, kada je shvatio moju nezainteresiranost, počeo je otkrivati svoje prave kvalitete. Tada sam otkrila njegov šarm, neopipljivu kvalitetu koja je zračila iznutra. Obavijestio sam ga da će naš randevu biti u Beogradu po našem dolasku. Kasnije sam se dogovorio da me sačeka u kinu “Odeon” u pola šest navečer, nakon nastave u Matematičkoj gimnaziji. Ipak, kad sam prišao uglu i ugledao ga kako strpljivo čeka, naglo sam promijenio smjer i vratio se kući.
- Po dolasku u cijenjeni restoran “Grand” kako bismo razgovarali o svom predstojećem putovanju u Kanadu tijekom zimskog raspusta, imao sam opširan popis znamenitosti koje trebam vidjeti. Upravo u tom lokalu sam sreo Slobu. Začudo, nije spomenuo činjenicu da sam mu prekinuo radni odnos. Umjesto toga, predložio je ideju da zajedno krenu na putovanje. Iako je to bio naš početni plan, on je na kraju odustao od toga zbog straha od letenja. Čudno, zatekla sam se kako razmišljam o njegovoj prisutnosti u Kanadi, unatoč činjenici da nikada prije nismo bili na spoju ili se čak držali za ruke. Te su me misli izjedale dok sam tonuo u san i pozdravljao svaki novi dan.
Nakon godinu dana braka na svijet sam poželio kćer Maju, a dvije godine kasnije i sina Marka. Biti mlada majka za mene nije predstavljalo nikakav izazov jer sam oduvijek obožavala djecu i svim srcem prihvatila tu ulogu. Srećom, imala sam podršku i majke i svekrve koje su uskočile kad nisam mogla biti tu zbog obaveza na poslu. Međutim, moram priznati da sam često bio zabrinut kada sam morao biti daleko od kuće.
Važno je priznati da je moja karijera, kojoj sam strastvena i u kojoj sam postigao uspjeh, imala utjecaja na odrastanje moje djece. To je samo jedan aspekt njihovih života i čvrsto vjerujem da ih svako iskustvo oblikuje, bez obzira na okolnosti. Ono što znam je da su danas moja djeca, kao i njihova vlastita djeca i moji unuci, ponosni na to tko sam i što sam postigao. Iako se unatrag može činiti da sam se oženio u mladosti, ključno je uzeti u obzir drugačiji kontekst tog vremena. Tada sam znao, kao i sada, da je to bila ispravna odluka.
Vjenčavši se u mladosti, Sloba i ja smo napravili dobar dio roditeljskih grešaka. Zbog pretrpanog radnog rasporeda često smo žalili, a posljedice su bile očite kada je naš sin doživio nesreću i razvio ljubav prema alkoholu. Gledajući unatrag, savjetovao bih mladim ljudima da prioritet daju braku iz ljubavi i da možda razmisle o tome da pričekaju dok ne navrše 18 godina. Dok sam se nadala još djece, Markova nas je hiperaktivnost toliko zaokupljala da proširenje obitelji nije ni pomišljalo.
Moja veza s mojom partnericom Vanjom Milošević stara je dvadesetak godina, a ljubav je procvjetala prije sedam godina. Brak nam nije na pameti; jednostavno uživamo u sadašnjem trenutku. Ne muče me strahovi, nego čvrsto vjerujem u Boga. Godine su za mene samo brojčana vrijednost; ono što je uistinu važno je kako ja percipiram, doživljavam i odišem emocije. Svjestan sam da će sve što uđe u naše živote na kraju otići, ali odlazak ne znači nadolazeću tugu ili melankoliju.
