Tekst govori o Vojislavu Bubiši Simiću, koji ima 100 godina, ali mu mozak funkcioniše savršeno. On tvrdi da to postiže improvizacijom, kako u muzici, tako i u životu. Objašnjava da ljudi koji se ne bave preteranom analizom i prepuštaju se trenutku nemaju energetske blokade, što im omogućava da sve u životu ide glatko, a tako održavaju i mentalnu snagu.
- “Ne bih ništa mijenjao u svom životu i karijeri. Cijeli život sam radio ono što sam najviše volio, a to je jazz, a imao sam sreću surađivati s najboljim mogućim orkestrima. Ni sto godina nije dovoljno za takvo zadovoljstvo“, rekao je ovih dana Vojislav Bubiša Simić – skladatelj, aranžer i dirigent.
U jesen 1939. godine, u Šestoj beogradskoj muškoj gimnaziji, on i njegovi školski drugovi osnivaju mali bend koji je, kako je rekao, svirao na ‘djevojačkim pobjedničkim zabavama’, a potom i na školskim zabavama; Na njih su utjecali američki jazz instrumentalisti i jazz note su u beogradske trgovine stizale od dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Skladatelj koji je uvijek isticao: „Živi, uživaj u životu i onome što radiš i budi živahan“, ovaj koncert je, kaže, radio sa zadovoljstvom: „Izvode se moja djela stara 30 godina, predstavljam se samo kao skladatelj, s netko jedna od mojih najpopularnijih melodija”, rekao je Bubiša. Ovo je velika životna i profesionalna priča našeg maestra koji je uvjerio Tita da mora slušati jazz u vrijeme kada se ta glazba smatrala simbolom buržoaske dekadencije jer je to bila glazba koja dolazi iz neprijateljske zemlje. Tito je Bubišu jako poštovao i isticao da je veliki um, da mu se divi.
Bubiša je rođen u Beogradu, u Kraljevini SHS, odrastao je u obiteljskoj kući u Ulici majke Jevrosime, baka po majci pričala mu je o dvorskim balovima za vrijeme kralja Petra Prvog, dok je djed studirao u Zürichu i bio ministar u vlade Nikole Pašića.
“Baba je zaplakala kada sam ja doneo kontru u kuću, jer njoj to beše nešto što nije ići uz našu građansku obitelj. A moj otac, advokat, voleo je džez, pa mi je za petnaesti rođendan 1939. godine poklonio gramofonsku ploču na 78 obrtaja. na kojoj svira Džez orkestar Kaunta Besija, imali smo ga i mi u kući”, ispoveda se Bubiša Simić o svom životu
Slijedeći obiteljsku tradiciju, upisao je Pravni fakultet, a istovremeno i Glazbenu akademiju na kojoj je i diplomirao. Godine 1946. Bubiša je osnovao amaterski jazz orkestar “Dinamo”, prvi veliki bend u Srbiji; potom 1948. počinje svirati u Zabavnom jazz orkestru Radio Beograda; a od 1953. (preko trideset godina do umirovljenja) kao dirigent našao se na čelu Jazz orkestra Radio-televizije Beograd, postigavši na toj dužnosti velike uspjehe u zemlji i inozemstvu.
Onda je došao rat, glazba je ubrzo prestala, a krajem 1944. Bubiš je proveo petnaestak dana u istražnom zatvoru Ozne jer ga je, kako će kasnije saznati, netko “cinkao” da bude “reakcionar”.
Autor je glazbe za mnoštvo TV serija, igranih i dokumentarnih filmova, kazališnih predstava, likovni jazz glazbenik, simfonijski zabavljač, dječji zbor, a skladateljskim opusom uveo je etno-jazz na ove prostore. Prema njegovoj rekordnoj životnoj karijeri, tvrdi se da je nakon 80. rođendana počeo pisati novinarske članke o “sumiranju” svog života koji je ujedno i svjedočanstvo o Beogradu i ovim prostorima kroz više od stoljeća u pet knjiga –
“Susreti i prisjećanja” , “A Sentimental Journey”, “Sounds of the Times”, “Untold Tales” i “Bon Voyage”. Na Jazz festivalu u Francuskoj 1960. osvojili su prvu nagradu s Bubišinom skladbom ‘Salute to Count Beyzi’, u Italiji na festivalu Cava Del Tirenna 1965. drugu nagradu. Svirali su na prestižnim svjetskim pozornicama i natjecanjima gdje su osvajali nagrade. Više od 40 godina Bubiša je bio i gostujući dirigent Pozorišta na Terazijama, za koje je napisao i orkestracije…
Eminentni maestro napisao je glazbu za nebrojene TV serije te igrane i dokumentarne filmove, kazališne predstave, osim toga skladao je jazz, simfonijsku, pop, zborsku i dječju glazbu, a smatra se začetnikom etno-jazza na ovim prostorima. Kako stoji u njegovoj spektakularnoj biografiji i karijeri, kada je prešao osamdesetu, počeo je da piše novinarske članke, a svoj život koji takođe daje svojevrstan testament o Beogradu i ovim prostorima tokom jednog veka „upisao“ je u pet knjiga – „Susreti“. i sjećanja“, „Sentimentalno putovanje“, „Valovi vremena“, „Neizgovorene riječi“ i „Bon Voyage“.
