– “Krv nije voda”, je definitivno emisija koja je jako gledana na ovim prostorima. Tek kada vidimo neku od epizoda, vidimo kako neke porodice se spoje nakon jako puno vremena, a zna da bude i više nego emotivno. Sliijedi i priča iz Srbije, o jkojoj se itekako puno priča u posljednje vrijeme.
Dugo je Svetlana Stojanović krenula u globalnu potragu u nadi da će pronaći madež po kojem bi mogla identificirati svoje dijete, nesvjesna da ono zapravo živi samo 30 kilometara od nje.
U dobi od 20 godina doživjela je čudo poroda, da bi njezinu dragocjenu kćer protiv njezine volje nasilno odvojili od nje. Životni tok Slađane Vasić drastično se preokrenuo kada je kao tek desetogodišnjakinja otkrila da je posvojena.
Tijekom mojih ranih godina, u dobi od 10 godina, moji su me skrbnici, roditelji, obavijestili da sam posvojena. Ovo otkriće potpuno je promijenilo tijek mog života, ostavivši me u stanju introspekcije i kontemplacije. Pitanja su preplavila moj mladi um: zašto se to dogodilo? Kako je nastao? Unatoč svojoj mladosti, shvaćala sam težinu situacije, boreći se s idejom kako me moja biološka majka mogla napustiti. Ovo razdoblje mog života bilo je obilježeno dubokim povlačenjem u sebe, nevoljkošću da pohađam školu, ali srećom, roditelji su mi pružili utjehu i podršku u ovom izazovnom vremenu. Saznanje da je moja biološka majka odlučila rastati se od mene pokazalo se kao ogroman emocionalni teret koji i dalje nosim.
- Nakon tragičnog gubitka moje obitelji, neodoljiva misao koja mi je obuzimala um bila je surova stvarnost moje samoće. Težina ovog tereta bila bi manja da je netko ponudio utjehu. Slučajno sam naišao na organizaciju posvećenu ponovnom spajanju nestale djece s njihovim obiteljima i obratio sam im se ostavivši poruku od srca. Dogovorili smo se u parku Boljevac, gdje je iz gomile izašla nepoznata žena i prišla mi. Upustili smo se u razgovor, a ja sam se našao rastrgan između nade i neizvjesnosti u pogledu mogućnosti pronalaska svoje majke. Dva ili tri mjeseca kasnije, moj ponovni susret s majkom pun suza napokon je došao na vidjelo, zauvijek urezavši ovaj trenutak u moje sjećanje.
U mjesecu prosincu putevi su im se ukrstili. Žena, i sama majka, željno je iščekivala trenutak kada će njezina kći upoznati baku. Bez ikakvih predrasuda ili predrasuda, jednostavno je žudjela zagrliti svoju majku i povezati se s njom. Iste večeri susrela je i svog oca, te mu je u znak suosjećanja dala oprost.
Nakon što mi je otkrila identitet mog oca, pokazalo se da je bila u pravu kada se neočekivano pojavio kasnije te večeri. I nije samo njegova prisutnost ono što potvrđuje istinu, nego i nevjerojatna sličnost koju imam s njim.
Svetlana Stojanović ispričala je svoju perspektivu, opisujući potresno iskustvo majke i tetke koje su joj nasilno otele bebu iz ruku i golemu patnju koju je proživjela.
Među milijunima osjećaja prevladavajuća emocija nedvojbeno je bila sreća i radost. To je neopisivo, u trenutku kad sam je ugledala, postala sam najsretnija žena na svijetu. Pozivam sve majke da potiču svoju djecu da nikada ne odustaju, jer život i viša sila nagrađuju svakoga na temelju njegove vrijednosti. I dan danas sam ispunjen srećom koja nema granica. Sreću sam doživjela u prošlosti, a ona će i dalje biti stalno prisutna u mom životu – naglašava.
Kad sam imala 20 godina, doživjela sam duboko putovanje rođenja svog prvog djeteta. Bilo je to vrijeme puno izazova za mene jer sam se tako mlada morala snalaziti u odgovornostima majčinstva. Nosila sam je odlučno i neumorno radila, čak sam se jako trudila prikriti svoju trudnoću. Sjećam se da sam tada bila mršavija, nosila sam haljinu i preslojila je s prslukom kako bih sakrila sve znakove svog skorog majčinstva. Ne sjećam se trenutka kada nisam bio zaokupljen, bilo da se vučem po snijegu ili prisjećam onih vremena kada nitko nije mogao posumnjati kroz što prolazim. A onda sam je, u samo minuti, donio na ovaj svijet. Nikad me nije opterećivala, ali ju je težina posla često izmorila. Nemilosrdno sam se mučio dok sam je nosio, sve dok sam živio u patrijarhalnoj obitelji s bratom koji je služio vojsku i sa mnom, ženom zatvorenom u obiteljsku sferu.
Naš dom bio je smješten u planinama, gdje smo bili izloženi psihičkom zlostavljanju mojih roditelja. Nisu ponudili nikakvu pomoć, samo su izrazili negodovanje i izjavili da ne žele svjedočiti situaciji. Neodobravanje je proizašlo iz činjenice da je moj partner bio brat po oružju s mojim bratom, što je izazvalo čuđenje u našoj tradicionalnoj vlaškoj zajednici. Iskustva su to Svetlane, porijeklom iz vlaškog kraja poznatog po privrženosti tradiciji.
Stalno je inzistirao da postoje imućni pojedinci porijeklom iz Slovenije i Hrvatske koji poznaju moju majku. Tvrdio je da postoje ljudi koji su istinski voljeli moje dijete. U to su me uspjeli nagovoriti ovi pojedinci iz prosperitetnih krajeva Hrvatske i Slovenije željeli su imati moje dijete. Smatrao sam da je bolje pristati na njihov prijedlog nego da svoje dijete smjeste u dom. Želja mi je bila vratiti svoje dijete u našu vlastitu rezidenciju. Podsjetio me na vrijeme kada su Hrvati i Slovenci imali veliko bogatstvo i utjecaj. Nakon što su otpušteni iz bolnice, teta i tetak su stigli po nas, hrabro se boreći sa snježnim uvjetima. Moja je teta bila prikovana za krevet, a ja sam dijete odvela kući. Zatvorili su me u malu sobu, pazeći da me nitko ne vidi ili čuje moje molbe. Ovo osamljeno mjesto bilo je smješteno unutar planina. Sama sam se brinula za svoje dijete, bez luksuza pelena i nedostatka znanja o pravilnom kupanju. Nitko mi nije pružio ruku pomoći.
Nakon što sam je ostavio, nastavio sam pripremati ručak i nastavio s poslom. Imao sam dovoljno mlijeka da prehranim desetero djece, značajnu količinu. Moj prvobitni plan je bio da odem u Centar za socijalni rad u Boru, na čemu je moja teta insistirala. Otac me potaknuo da odem, izražavajući želju da bude s njom. Po dolasku u centar slijedila sam njihove upute i raspitala se koja mi je pomoć potrebna. Nažalost, ismijavali su me kada sam spomenuo traženje stana i novčanu potporu. Čak su išli toliko daleko da su me zamolili da odem jer sam očito potpisao nešto potpuno nepovezano.
Bebu su u bolnicu vratili djelatnici Centra za socijalni rad, a potom je liječnik omogućio njezino posvojenje prodavši je novim roditeljima. Posvojitelji su obaviješteni da je beba odvedena izravno iz bolnice.
Jednog dana iznenada se pojavila moja teta, a ja sam isprva mislila da je došla posjetiti dijete. No, na moju nesreću, inzistirala je da dijete pripremim i odvedem u Centar. Žestoko sam se opirao ideji da se rastanem s njom, ali bila je nasilno istrgnuta iz mojih ruku. Čak me je i vlastita majka prisilila da se povinujem. Nasilno su je odveli, a da sam znao da će nas silom razdvojiti, odlučio bih skočiti u bunar s njom. Nisam je svojevoljno napustio; bila je istrgnuta iz mojih ruku. Javili su mi da je ostavljena ispred Centra, a Slađi su rekli da su je roditelji odvezli u bolnicu.
Svetlana, s trajnim ožiljkom na desnoj nozi, i danas nosi trag. Odlučan da je pronađem, neumorno sam je tražio nadaleko i naširoko, odvaživši se u Dansku, Hamburg, Švicarsku i bezbrojna druga odredišta, čak i tijekom ljetnih mjeseci, sve u pokušaju da je zaštitim od toga da ugleda tu mrlju. U meni je postojalo postojano uvjerenje da ću se na kraju ponovno ujediniti s njom. Uvijek sam se ponašala ljubazno prema drugima, vjerujući u višu silu koja na kraju dijeli pravdu, kako je Svetlana izrazila.
