– Vjerujemo da ima vas dosta, koji su čuli za priču o Romulu i Remu, dvojici dječaka koje je odgojila vučica. Po njima je i Rim dobi oime, a sve se desilo u stara i davna vremena Slijedi jedna slična priča i to iz Bosne i Hercegovine…
Usred bosanske divljine, točnije na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, u proljeće 1988. dogodio se nevjerojatan incident. Skupina lovaca zatekla je neobičan prizor: dječaka, okruženog čopor vukova koji puže na sve četiri i reži. Brzinom munje, lovci su brzo rastjerali vučji čopor, spasivši dječaka koji je djelovao raščupano, mršavo, s ogrebotinama i modricama. Dječak je uz ostatke životinja pažljivo smješten u kamion i prevezen u civilizaciju. Na tom je mjestu ostao potpuno tih, ali ne zbog nedostatka želje za komunikacijom, već zato što mu je za to nedostajala sposobnost.
Lovci, suočeni s dječakom tajanstvenog porijekla i nepoznatog identiteta, dali su mu ime Haris, uz prezime Pućurica, za koje su vjerovali da točno predstavlja njegov identitet, vjeru i nacionalnost. Potom su ga predali nadležnim tijelima, koji su, daleko od znatiželjnih očiju, organizirali njegovo prebacivanje u Beograd radi resocijalizacije. Izvanredna priča o dječaku-vuku postala je inspiracija za film “Ničije dijete” iz 2015. godine, srpskog redatelja Vuka Ršumovića. Film je osvojio tri prestižne nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu, a trebao bi biti prikazan i na nadolazećem Zagreb Film Festivalu krajem listopada.
Dok kulturne web stranice diljem regije slave ovo iznimno filmsko postignuće, nemoguće je previdjeti nesvakidašnje životno putovanje protagonista. Kao što smo primijetili, otkrivanje istine koja stoji iza ove priče ne može se oslanjati samo na novinske arhive, stoga je ključno upustiti se u razgovor s jedinim svjedokom iz tog doba: Draganom Rolovićem, dječakovim skrbnikom. U prihvatnoj kancelariji bivšeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu, dječak-vuk je predan direktno u ruke Draganu Roloviću.
Ovo sklonište bilo je konačno odredište za svu izgubljenu djecu iz cijele bivše države koja su zalutala na krivi put, često zbog manjih prekršaja poput provale ili džeparenja. Dragan je tada bio dvadesetpetogodišnjak sa samo godinu dana iskustva u radu s delinkventima. Međutim, njegove inovativne metode i izvanredna postignuća u tako kratkom vremenu doveli su do toga da mu je povjeren ovaj delikatan zadatak.
Čak i nakon gotovo dvadeset i pet godina, sjećanje na njihov prvi susret ostaje živo u njegovom sjećanju. Rolovićev opis počinje tvrdnjom da se dijete po dolasku činilo kao da dolazi iz nekog sasvim drugog svijeta. Zbog nedostupnosti fotografija s dječakom (za potrebe ovog novinskog teksta za vizualni prikaz korišteni su kadrovi iz filma “Ničije dijete”) od Rolovića smo zatražili detaljniji opis djeteta. Izuzetno visok i krupan dječak, ukrašen plavom kosom i plavim očima, posjedovao je neobično izdužene ruke koje su se njegovoj percepciji činile gotovo nadnaravno proširenima.
Međutim, najistaknutija značajka koja je privukla nečiju pozornost bio je njegov nos koji mu stalno curi. Naknadno je otkriveno da je njegova uporna upala sinusa temeljni uzrok ovog problema, dodatno naglašavajući njegovo teško fizičko stanje. Nakon što su izvršili temeljit pregled njegovog cjelokupnog zdravstvenog stanja, bili su zatečeni nalazima. Unatoč dječakovom vidno zapuštenom izgledu, kojeg karakterizira loša higijena i nedovoljna ishrana, nije bilo vidljivih tjelesnih ozljeda.
Iako je njegovo tijelo imalo brojne ogrebotine, što je upućivalo na prošla iskustva, bilo je olakšanje otkriti da mu nije nanesena ozbiljna ozljeda. Unatoč prvoj procjeni da je imao oko deset godina, Dragan Rolović sugerira da je dječak-vuk mogao biti tri godine stariji. Način komunikacije s dječakom nije bio govor, već zvukovi nalik režanju. Ipak, Rolović je imao dojam da je dječak shvatio većinu onoga što se prenosi. Dječak-vuk ostao je relativno nepokretan, često sjedeći ili čučeći u dvorištu, čvrsto držeći svoja koljena pažljivo promatrajući okolinu. Njegovi pokušaji hodanja često su bili popraćeni padovima, zbog čega su njegovatelji posumnjali na probleme s ravnotežom.
- Kako bi riješili ovu zabrinutost, organizirali su stručnu procjenu, samo da bi otkrili da dječak jednostavno nije znao hodati u cipelama. Dragan Rolović prisjeća se da je mladi vuk-dječak u početku ostao neprestano budan, naizgled zaokupljen shvaćanjem nepoznatog svijeta koji ga je obavijao. Odlučivši se za stolicu iznad kreveta, a povremeno čak tražeći utočište ispod stola u dnevnoj sobi, odlučno je odbacio pomisao na spavanje.
Međutim, kada je u pitanju prehrana, njegovo ponašanje je potpuno preokrenuto. Prema njegovim riječima, on je svoje obroke konzumirao izravno iz zemlje, čvrsto uhvativši tanjur objema rukama. U prvim mjesecima imao je jaku averziju prema kuhanoj hrani, a djeca su nas obavijestila da bi iz kante za smeće izvlačio odbačeno sirovo meso zajedno s kostima. Naučiti ga pravilnim higijenskim navikama pokazalo se kao pravi izazov, jer nije imao pojma čemu služi sudoper.
Morali smo ga voditi kroz proces kupanja i čak mu pokazati kako podrezuje nokte. S vremenom se više navikao na te rutine, pa je čak razvio i poseban nastavak za svoju četkicu za zube, smatrajući je svojim najvrjednijim posjedom. Odgajateljica i danas ostaje zbunjena neobjašnjivom vezom koja se stvorila između Žike, dječaka poznatog po snazi i problematičnom ponašanju, i Pućketa, kako su ga od milja zvali. Mladić je pod Pućketovim vodstvom brzo usvajao vještine poput pospremanja kreveta, držanja olovke te rukovanja metlom i lopatom. Što je još važnije, naučio je kako komunicirati s drugima.
Začudo, nisu samo vukovi prigrlili ovog dječaka; ljudi su ga također spremno prihvaćali i zavoljeli, kaže Dragan Rolović. Međutim, svemu tome je prethodio jedan ključni trenutak. Nakon što smo promatrali dječakov brzi razvoj i besprijekornu prilagodbu na obiteljski život, zaključili smo da je morao održavati kontakt s pojedincima tijekom godina odrastanja. Ipak, o svom ranom djetinjstvu, okolnostima koje su ga dovele u šumu, pa čak i prvim danima u novom domu, kaže Dragan Rolović, ostao je suzdržan.
Je li moguće da je, slično stvorenjima koja su ga njegovala, njegovo pamćenje bilo ograničeno na ograničenu mjeru? Unatoč bogatom vokabularu, uglavnom je šutio, o čemu svjedoči njegova suzdržanost kad je Pućke četiri godine kasnije napustio svoju beogradsku rezidenciju. Početak rata 1992. godine potaknuo je povratak djece, pa tako i Pućketa, u centre za socijalni rad u njihovim republikama. U to doba događaji ove prirode uglavnom su se prikrivali, prvenstveno radi zaštite djeteta, navodi odgajateljica.
Trenutno se rado prisjeća s redateljem, jer je dokumentaciju koja se odnosi na ustanovu nažalost progutao požar 1994. godine. Upravo godinu dana nakon odlaska mladića Harisa Pućurice, njegov je dosje doživio ista sudbina. Iste te godine Haris je krenuo na put, da se više nije vratio nakon povratka u Bosnu. Ponovno je utjehu potražio u šumi, ovoga puta obučen u mračnu sivu vojničku odjeću. Slaganjem fragmenata postaje vidljivo da Haris nikada nije imao priliku ući u punoljetnost, njegov život tragično je prekinut prije 18. rođendana.
Za sve vrijeme njegova postojanja nitko ga nije tražio, a ni on nikoga nije tražio; postojao je kao bezimeni entitet. Ipak, njegova je priča ovjekovječena u filmovima i dokumentirana u novinskim člancima, pretvarajući Niku u značajnu figuru tijekom njegovog kratkog vremena na Zemlji. Priča o Harisu Pućurici, dječaku lišenom identiteta, služi kao dirljiv podsjetnik na apsurd svojstven svim sukobima, uključujući brutalne sukobe koji su poharali Balkan, gdje se čovječanstvo okrenulo protiv samoga sebe i ostavilo svoje potomke da ih odgajaju vukovi.
