U današnjem članku prenosimo vam ispovijet osobe koja je imala jako teške dane još od djetinstva,toliko loše je bilo da u školi nije mogao sebi priuštiti ni doručak.Učiteljica u školi mu je pomogla,svaki dan mu je donosila hranu.
Kada sam bio u srednjoj školi, moj život je bio ispunjen borbom zbog siromaštva. Bio sam toliko siromašan da nisam mogao priuštiti ni osnovne stvari, poput ručka. Svakodnevno bih odlazio u školu, često se pretvarajući da sam zaboravio ponijeti obrok, iako sam zapravo jednostavno nisam imao ništa. Bio je to težak period, ali snalazio sam se kako sam znao.
- Tada se pojavila učiteljica koja je u potpunosti promijenila moj svijet. Svakog dana bi mi donosila hranu. Njena ljubaznost i pažnja bili su poput svjetionika u mom tamnom životu. Iako su mnogi ljudi prolazili kroz moj život, ona je bila jedina koja je pokazala tu vrstu istinske brige. Iako je učiteljica bila samo jedan dio mog života, njeno djelovanje je ostalo u mom srcu kao nešto što nikada neću zaboraviti. Međutim, iznenada, tokom školske godine, ona je napustila svoj posao i više se nije vratila. Taj gubitak me duboko pogodio, jer nije bilo nikog tko bi se brinuo za mene na taj način.
Godine su prošle, a ja sam nastavio sa svojim životom. Uspio sam završiti školu i na kraju postati advokat. Moj posao je bio uspješan, ali sjećanja na učiteljicu nikada nisu izblijedila. Iako nisam znao gdje je otišla, uvijek sam se pitao šta se s njom desilo.
Jednog dana, iznenada, naišao sam na njeno ime na listi klijenata koji su tražili moju pomoć. Kad sam je vidio, nisam mogao vjerovati. Ušla je u moj ured, a ja sam ostao kao ukopan. Ispred mene je stajala ona ista žena koju sam znao iz svojih tinejdžerskih dana, sa istim ljubaznim očima. Nije se puno promijenila, ali bila je vidljivo drugačija. Počela je drhtati, njene ruke su se tresle, a ja nisam znao šta da kažem.
- Prvo me nije prepoznala, ali čim sam joj rekao svoje ime, na njenom licu pojavila se mala, ali iskrena nasmiješena reakcija. Bio sam zatečen. Pitao sam je što se dogodilo, i ona mi je ispričala svoju priču. Njen muž, s kojim je bila u braku već dvadeset godina, napustio ju je zbog mlađe žene. Ne samo da je otišao, već je, kao dio plana, uzeo sve njihove ušteđevine i ostavio je potpuno bez ikakvih sredstava. Nije imala nikakve šanse da se bori jer nije mogla priuštiti advokata. Činilo se kao da je cijeli svijet protiv nje.
Iako nije mogla platiti uobičajene naknade, došla je da me zamoli za pomoć, s nadom da bi mogla dobiti barem snižene troškove. Nisam ni razmišljao. Rekao sam joj da ne želi ništa zauzvrat. Daću sve od sebe da je pomognem, jer sam osjećao da je to moj način da joj vratim onaj dug koji osjećam prema njoj zbog svega što je učinila za mene u prošlosti. I tako sam prihvatio njen slučaj.
Kroz duge i teške pravne bitke, uspjeli smo pobijediti. Vratila je cijeli iznos koji je muž oduzeo, a uz to je čak dobila i dodatnu odštetu. Taj trenutak je bio zaista nevjerojatan. Kad je sa suzama u očima prišla i zagrlila me, rekla je da sam je spasio. Bio je to trenutak koji ću zauvijek pamtiti, jer nije riječ o novcu ili pobjedi, već o činjenici da sam mogao pomoći nekome tko je meni pomogao u prošlosti.
Rekao sam joj da nije potrebno zahvaliti mi, jer sam samo pokušao vratiti dug. To je bilo jedino ispravno. Napravio sam ono što je bilo potrebno jer sam znao da ona uvijek može računati na mene, kao što sam ja mogao računati na nju kad mi je najviše trebala.
