– Jako dobro se zna, da su uz Josipa Broza Tita uvijek bili jako opasni ljudi, koji nisu dali običnom smrtniku da mu se približi ni na kilometar. Samim time, zna se da je i Tito bio jako osoben čovjek, ali je ipak bilo par osoba u bivšoj Jugoslaviji, kojih se strašio i sam Tito. Ovo je jedan od njih…
Marijan Matijević, izvanredni pojedinac, poznat je pod raznim nadimcima poput Ličkog Samsona, Herakla zlatnog srca, Ličkog junaka i Čovjeka medvjeda. Zaista jedinstven sportaš, heroj svog vremena i osobnost predodređena za vječno pamćenje. Bez sumnje, ovaj Ličanin spada među najstrašnije osobe koje su kročile površinom našeg planeta. Kao neporaženi hrvač, prkosio je svim protivnicima, nadilazeći granice fizičke sposobnosti i ostavljajući trajno naslijeđe koje se i dalje poštuje u mitskim pričama i narativima.
Rođen 1878. godine, Marijan je došao na svijet u skromnom zaseoku Duboki Dol, nedaleko Gračaca. Odgojen u obitelji s ograničenim sredstvima, krenuo je na put samodostatnosti u nježnoj dobi. U Lici se bavio raznim fizičkim poslovima, uključujući i rudarstvo, sve dok mu se život nije dramatično okrenuo kada se odvažio u Njemačku popravljati željeznice. Po dolasku u Berlin u dobi od 21 godine, slučajno je naišao na oglas u novinama koji je prikazivao izvanredne talente poznatog prvaka, Huga Webera, koji je sebe proglasio nepobjedivim.
Zaintrigiran izazovom, Weber je namamio potencijalne protivnike izdašnom nagradom od 500 zlatnih maraka za svakoga tko je bio dovoljno hrabar da mu se suprotstavi u hrvačkom meču i izađe kao pobjednik. Došavši u jednostavnoj radnoj košulji i kapom na glavi, Matijević je stupio na scenu bez ičega za izgubiti. Brzim pokretom bez napora zgrabio je Webera, podigao ga visoko iznad glave i snažno bacio na tlo. Na Matijevićevom čelu tijekom cijele muke nije se stvorila niti jedna zrnca znoja. Nakon ovog poraza Veber je ekspresno izbačen iz cirkusa, čime je Matijeviću otvoren put za dobrodošlicu u okrilje vlasnika. Nakon dugog razmišljanja Marijan je na kraju pokleknuo pred nagovorima svojih sumještana.
Bilo je to u trenutku kada je skinuo kapu i radničku bluzu, hrabro zakoračivši na pozornicu. Njegova izvanredna postignuća u Njemačkoj dovela su ga do izvanrednih razina uspjeha. Svojom golemom snagom krenuo je na globalno putovanje, sudjelujući u zakazanim borbama. Početkom 1900-ih, točnije 1904. godine, u Ankari je osvojio naslov svjetskog prvaka. Nakon toga je krenuo na turneje diljem Sjeverne i Južne Amerike, kao i Kine. Unatoč izgledu, Matijević nije imao tipičnu tjelesnu građu moćnika. Visok skromnih 170 centimetara, čak je imao i blagi trbuščić, a njegova težina nikad nije prelazila 100 kg.
Tijekom svoje karijere doživio je značajan trijumf 1907. pobijedivši vladajućeg boksačkog prvaka Talijana Prima Karnera. Ovaj strašni protivnik stajao je na impozantnih dva metra visine i težio preko 120 kilograma, no neustrašivi mladi Ličanin ostao je nepokoleban. Matijević je bez napora podigao Karnera i bacio ga preko ringa, odbacivši ga u začuđenu publiku. Poraz mu je bio stran pojam! Bez muke je vukao brodove, zvijao potkove, bez muke zubima hvatao utege od 50 kg… Nije bilo borbe iz koje Marijan Matijević nije izašao kao pobjednik. Njegova je snaga bila neosporno nevjerojatna, nadilazila je granice ljudskih sposobnosti.
- Bez napora je savijao željezo, razbijao potkove golim rukama, drobio kamenje jednostavnim stiskom i bez napora kidao špil od 80 karata koristeći samo svoje prste. Zapanjujuće, u zubima je držao bačvu tešku 50 kilograma dok je istovremeno rukama podizao drugu. Popularna priča govori o njegovom podvigu samostalnog povlačenja dva broda povezana užetom preko voda New Yorka, kao i njegovoj izvanrednoj sposobnosti da obuzda zrakoplov tijekom polijetanja. Ova izvanredna postignuća u Americi donijela su mu titulu “Najjači čovjek na svijetu”, koja je istaknuta uz njegovu sliku. Upravo je u Americi došlo do otkrića njegove goleme snage.
Nakon nastupa u Chicagu, liječnici su rendgenskim pregledom utvrdili da Matijević posjeduje duplikate koštanog tkiva u rukama, prsima i vratu. Njegova sposobnost da pojede četiri kilograma mesa u jednom dahu, uz šuškavu sposobnost da bez muke ispeče cijelo janje, doista je zapanjujuća. U Americi se s Matijevićem susreo i srpski znanstvenik Nikola Tesla. Godine 1927. Tesla je za Matijevića priredio večeru u jednom njujorškom hotelu, gdje su se gosti zabavljali Matijevićevim impresivnim pothvatom razbijanja lonca golim rukama. Znanstvenik Mihajlo Pupin čak je za uspomenu zadržao komadić razbijenog lonca.
Matijević je bio poznat ne samo po svojim izvanrednim sposobnostima, već i po dobročinstvu, jer je izdašno financijski pomagao druge. Postoje tvrdnje da je financirao istraživanja i izume svog bliskog prijatelja Nikole Tesle. Tito ga je jako cijenio, prepoznavajući njegovu ljudskost. Titova unuka Irena u intervjuu je otkrila da je njen djed tri puta posjetio bivšeg predsjednika Jugoslavije. Svaki put je u Beograd dolazio s vatrenim oružjem, no nitko se nije usudio zabraniti mu ulazak naoružan.
Prema riječima unuke, zaštitari nisu ni razmišljali da mu oduzmu vatreno oružje; umjesto toga, jednostavno su se povukli u stranu. Ostao je angažiran i uključen u svoje potrage sve do svoje smrti. Godine 1951. Matijević je preminuo u Zagrebu u 74. godini života. Zanimljivo je da se u posljednju bitku upustio samo tjedan dana prije prerane smrti. Uzrok njegove smrti pripisan je teškoj upali pluća. Iako je bio jedan od najistaknutijih hrvatskih sportaša, nakon smrti nikada nije dobio zasluženo priznanje. Hrvatskoj nedostaje bilo kakav oblik komemoracije, poput spomenika ili ulice, posvećene legendarnom “Herkulu zlatnog srca”.
