DODATNI TEKST
Albert Ellis, pionir na polju racionalno-emotivno-bihevioralne terapije, izvršio je značajan utjecaj na psihologiju svojim hrabrim izazovom iracionalnih uvjerenja koja koče ljudsku sreću. Tijekom više od šezdeset godina predanog rada, otkrio je razne mentalne zamke zvane “otrovi zadovoljstva”, koje uključuju obrasce mišljenja koji rezultiraju osjećajima bespomoćnosti, nezadovoljstva i unutarnjih sukoba. Među njima, jedno od najraširenijih i najštetnijih uvjerenja je ideja da osobna vrijednost ovisi o ljubavi i prihvaćanju drugih.
Pojedinci često prihvaćaju taj koncept već u djetinjstvu, razdoblju tijekom kojeg je roditeljsko i obrazovno odobrenje ključno za osjećaj sigurnosti i preživljavanja. Međutim, ako takav način razmišljanja potraje u odrasloj dobi, može se razviti u štetnu zamku. Pojedinac može nesvjesno dati prednost očekivanjima drugih nad svojim istinskim potrebama, tražeći ljubav i prihvaćanje zauzvrat. Ovakav pristup životu rezultira potiskivanjem osobnih želja, poticanjem osjećaja praznine i unutarnjeg sukoba – sve u nastojanju da se izbjegne odbacivanje. Ellis je odlučno odbacio ovu ideju, istaknuvši da ne postoji obveza drugih da nas vole i da je takvo očekivanje samo po sebi iracionalno. Pojedinci se bore s vlastitim izazovima, manama i ograničenjima, što ih može spriječiti u dosljednom zadovoljavanju naših emocionalnih potreba.
Bit emocionalne slobode je prepoznavanje da iako je prihvaćanje od drugih poželjno, ono nije nužan uvjet za našu sreću i samopoštovanje. Zamjena ovog uvjerenja racionalnijom i zdravijom perspektivom – kao što je način razmišljanja: “Iako je lijepo biti voljen, to ne određuje moju vrijednost” – potiče povećano samopouzdanje, emocionalnu otpornost i veći osjećaj autentičnosti.
Ova perspektiva oslobađa pojedinca obveze da se neprestano potvrđuje drugima i omogućuje stvaranje odnosa temeljenih na međusobnom poštovanju umjesto straha od odbacivanja. Na sličan način, društveni okvir u kojem živimo često nameće ideju da je naša vrijednost uvjetovana postizanjem uspjeha definiranog vanjskim kriterijima – poput karijere, bogatstva, izgleda i društvenog položaja. Ellis je osudio ovakav način razmišljanja kao još jednu zamku koja iscrpljuje pojedince i tjera ih na beskrajnu potragu lišenu prave svrhe. Brojni pojedinci postižu uspjeh koji su dugo željeli, samo da bi otkrili da im još nedostaje mir ili zadovoljstvo;
To je zbog činjenice da su težili priznanju, a ne vlastitom osjećaju ispunjenja. Korisna alternativa toj perspektivi je: “Moja vrijednost nije određena mojim posjedom ili mojim postignućima kako ih mjere drugi. Posjedujem vrijednost samo kroz svoje postojanje, napore i razvoj.” Usredotočujući se na svoje unutarnje vrijednosti i naš napredak prema individualnim ciljevima, umjesto da se pridržavamo vanjskih mjerila, stvaramo priliku za istinsko samopoštovanje – ne zato što smo “najbolji”, već zato što se iskreno bavimo samorefleksijom. Prevladavajući nesporazum koji je Ellis razbio jest uvjerenje da se život mora odvijati točno prema našim očekivanjima.
Ovaj nefleksibilni način razmišljanja često dovodi do razočaranja, frustracije i osjećaja nemoći. Život ne ide ravnim putem; nego je puna neizvjesnosti, izazova i nepredviđenih obrata. Umjesto da ove slučajeve vidimo kao pokazatelje neuspjeha, možemo ih promatrati kao priliku za razvoj, prilagodbu i istraživanje novih puteva. Ellis nas potiče da prihvatimo perspektivu da “život ne mora biti savršen da bi bio vrijedan truda.” Umjesto da služi kao dokaz naše neadekvatnosti, neuspjeh je sastavni aspekt putovanja koji oblikuje naš karakter. Sposobnost izdržati, boriti se i učiti iz poteškoća je ono što životu daje smisao, a ne postizanje idealnog rezultata.
Štoviše, uvjerenje da nemamo kontrolu nad svojim životom, ili obrnuto, da moramo kontrolirati svaki aspekt, još je jedna krajnost koja remeti unutarnji mir. Ellis je naglasio važnost diferencijacije – razumijevanja onoga što je pod našom kontrolom, a što nije. Iako možda nemamo mogućnost utjecati na sve situacije, imamo moć odabrati svoje odgovore na njih. Ovo prepoznavanje izbora osnažuje, povećava samopouzdanje i ublažava osjećaj bespomoćnosti.
Ideja da netko ne može napredovati bez pomoći drugih može biti jednako štetna. Pojedinci koji ovise isključivo o vanjskim sustavima podrške često se nađu u suovisnim odnosima, što ih čini ranjivima kada se ti odnosi pokvare. Ellis je zagovarao njegovanje unutarnje snage i samopouzdanja: samopouzdanje nije jednako usamljenosti, već znači biti pouzdan izvor podrške za sebe, čime se olakšavaju zdraviji i uravnoteženiji odnosi s drugima.
