DODATNI TEKST
Usred svakodnevnih rutina i poznatih pojedinaca, povremeno se pojavi trenutak koji ima potencijal promijeniti sve. Neočekivani susret, pogled ili izjava mogu poremetiti ustaljeni ritam, izazvati osjećaj nelagode, a istovremeno proširiti naše perspektive. Takvi slučajevi često služe kao podsjetnici da nismo posve potpuni; ostaje mjesta za pitanja, neizvjesnosti i otkrića. Stižu bez najave, bez ikakvog upozorenja – jednostavno se dogode, ostavljajući trag na nama kao otisak u pijesku.
U izrazito odvojenom području svakodnevnog postojanja, postoji svemir mirisa i okusa koji nas prenosi u naše formativne godine, evocirajući sjećanja na kuhinje naših baka i udobnosti svečanih obroka. Unutar ovog univerzuma, kadaif zauzima istaknuto mjesto — delikatesa čiji korijeni sežu na Bliski istok, ali se kroz stoljeća ukorijenila u kulinarsko nasljeđe Mediterana i Balkana. Napravljen od delikatnih, gotovo konastih pramenova tijesta koji su složeni i preliveni slatkim sirupom, kadaif je nezaboravna fuzija tekstura i okusa.
Podrijetlo ove poslastice može se pratiti unazad do Otomanskog Carstva, a ime joj je izvedeno iz arapskog izraza koji se odnosi na njezin prepoznatljiv oblik. Iako možda podsjeća na druge slatkiše, poput kunafa, njegova je posebnost u načinu pripreme tijesta. Smjesa se izlijeva na zagrijanu površinu kroz sitno cjedilo, pri čemu nastaju tanke niti koje se brzo suše i služe kao osnova za kasnija kulinarska kreacija. Kadaif se ne priprema jednako u različitim regijama. U Turskoj se obično puni orašastim plodovima ili pistacijama, dok u Grčkoj med može povremeno zamijeniti sirup. U arapskim zemljama jelo se često puni sirom i ukrašava raskošnim sirupima.
Nasuprot tome, u Bosni se pravi jednostavno od orašastih plodova i šećera, uz osnovni dodatak limuna kako bi se uravnotežila slatkoća. U Egiptu, gdje se zove knafeh, ova poslastica može imati i kremasta nadjeva. Osnovni recept, posebno za domaću verziju, sastoji se od oko 500 grama tijesta za kadaif, sitno sjeckanih oraha, putera, šećernog sirupa, vode i soka od limuna. Tijesto se pažljivo podijeli, premaže maslacem, rasporedi u posudu, pokrije nadjevom, a zatim prelije drugim slojem tijesta prije pečenja dok ne porumeni. Kada je pečen, topao kolač obilato prelijemo gustim sirupom. Kao rezultat, kadaif upija mirisnu slatku tekućinu, pretvarajući se u sočnu i raskošnu poslasticu. Kadaif, iako je nedvojbeno ukusan, izuzetno je kaloričan.
Ova poslastica sadrži oko 350 kalorija na 100 grama, uz značajne količine masti, šećera i ugljikohidrata. Međutim, uključivanje oraha i pistacija može povećati unos zdravih masti i vlakana. Dakle, unatoč svojoj klasifikaciji kao slatkiša, kadaif nije u potpunosti lišen zdravstvenih dobrobiti kada se konzumira umjereno. Kulturološki, kadaif nadilazi svoju ulogu deserta. Na Balkanu se često pravi za važne praznike i obiteljska okupljanja, dok u islamskom svijetu zauzima vitalno mjesto u ramazanskim iftarima. U Grčkoj se obično priprema za Uskrs, au brojnim arapskim narodima poslužuje se na vjenčanjima i svečanim večerama.
Njegova prisutnost tijekom ovih važnih događaja nije slučajnost; utjelovljuje duh slavlja, zajednice i tradicije. Važno je napomenuti da kadaif prevazilazi svoju tradicionalnu prezentaciju. U raznim se krajevima kombinira sa sladoledom ili kremastim nadjevima, au nekima se poslužuje kao nadjev za pite. U Palestini i Libanonu priprema se varijanta sira koja se zove kunafa nabulsi. U Srbiji i Bosni često se može kupiti već pripremljen i preliven sirupom, iako neki pojedinci nastavljaju tradiciju spravljanja od nule u obiteljskom okruženju.
Kadaif se lako sprema; prekrivena krpom na sobnoj temperaturi može ostati održiva nekoliko dana, a u hladnjaku može trajati i do tjedan dana. Ipak, preporučuje se posluživanje na sobnoj temperaturi jer hlađenje može dovesti do gubitka hrskavosti. U značajnim prilikama koje život neočekivano predstavlja, kadaif se neizbrisivo urezuje u sjećanje. To nije samo zbog njegovog okusa, već i zbog emocija koje izaziva. Bilo da se uživa uz kavu, u tišini ili usred razgovora, ima jedinstvenu sposobnost stvaranja veza, vraćajući nas izvorima i podsjećajući nas da se najljepši aspekti života često nalaze u jednostavnosti.
