Vanja Grbić, punim imenom Vladimir Vanja Grbić, legendarni je srpski odbojkaš i jedan od najboljih sportista koje je Srbija ikada imala. Rođen je 4. decembra 1970. godine u Klekama, mestu poznatom po odbojkaškim talentima. Potekao je iz porodice Grbić, čiji su članovi odbojkaške ikone – njegov stariji brat Nikola Grbić takođe je vrhunski odbojkaš i trener.
Vanja Grbić jedan je od najuspješnijih sportaša u Srbiji, što je postignuće vrijedno pažnje s obzirom na razinu natjecanja s kojom se suočava. Značenje obitelji ima neizmjernu vrijednost u Vanjinom životu. Poznati odbojkaš, život dijeli sa voljenom suprugom Sarom Grbić i njihovo četvero djece – tri kćeri i sin. Njihovi su se životi isprepleli kada je Vanja imala 31, a Sara 21 godinu, što je dovelo do trenutne ljubavne iskre koja je dovela do lijepog odnosa između njih.
Imao sam sreću biti prisutan tijekom svakog iskustva poroda moje žene, a sva su se iskustva odvijala na nevjerojatno sličan način. Ova mi je rijetka prilika omogućila da se uključim u duboki trenutak koji karakterizira pojava izvanrednog čuda, dodatno jačajući našu vezu. Imalo je veliku važnost i za moju ženu. Moja obitelj zauzima središnje mjesto u mom životu. Odluka o broju djece u obitelji isključivo je na ženama, što je čini krajnjim čimbenikom u određivanju nečijeg bogatstva. U svjetlu mojih osobnih postignuća, priznajem da su blijeda u usporedbi sa značajem moje obitelji.
Ova neporeciva stvarnost i dalje postoji: čovjekovo nasljeđe oblikovano je njegovim djelima i djecom koju odgaja. Kroz njih se prenose njegova načela i učenja, ostavljajući trajan utjecaj na buduće generacije. Moja djeca, koja posjeduju izuzetnu dobrotu i lijepo ponašanje, donose mi neizmjernu sreću. Kao otac nastojim biti ravnopravan i pravedan, njegujući poticajno okruženje za njihovo odrastanje u Beogradu. Oni pokazuju izniman akademski uspjeh, aktivno sudjeluju u kampu koji nadgledam i ulijevaju duboki osjećaj ponosa unutar naše obitelji.
Ipak, gubitak onih koji su mi bliski bacio je mrlju na naš inače radostan obiteljski život. Na izletištu Tisa, koje se nalazi u blizini Žabalskog mosta, pratili su me moji kumovi Dragan i Danica, moj pokojni otac Miloš, koji je nažalost preminuo 2008. godine, i moj pokojni stric Slobodan, koji je umro 2003. godine. Neumorni hod vremena ne pokazuje suosjećanje, jer ne čeka pojedinca. Dirljive Glogovićeve riječi odzvanjaju u meni, služeći mi kao podsjetnik da je vrijeme strašan protivnik koji će nam na kraju uzeti sve, uključujući i nas same.
Gledajući fotografiju, navire bujica sjećanja koja sažimaju bit trenutaka koje sam proživjela s njima. Bitno je čuvati vrijeme provedeno s voljenima, jer jednog dana će i oni nestati, baš kao i ova fotografija koja stoji kao svjedočanstvo neprocjenjivo zajedničkih trenutaka. Moja uloga pečalbara navela me da istražim svaki kutak svijeta. Dok sam putovao natrag, promatrao sam kako moji dragi suputnici prolaze kroz proces starenja pred mojim očima. Gledao sam njihovu transformaciju dok sam susreo mlađe pojedince. Osim toga, bilo je i onih koji su otišli, nesvjesno se oprostivši.
Nakon suočavanja sa svojim osobnim borbama u raznim regijama svijeta, sada se nalazim u nepoznatom okruženju, okružen licima koja su zamijenila ona koja sam nekoć poznavao i ostavila iza sebe, ostavljajući me u stanju dezorijentacije. Shrvan neizvjesnošću, borim se s izazovom razumijevanja trenutne situacije. Obuzima me val melankolije, tjerajući me da se povučem u osamu i prihvatim popratnu tugu. Ovo iskustvo služi kao dirljiv podsjetnik da cijenimo vrijeme provedeno s voljenima, jer njihova prisutnost nije uvijek zajamčena.
Te je osjećaje artikulirao Vladimir Grbić. Iskusni reprezentativac Grbić pokazuje iznimno umijeće u ulozi primača servisa. Tijekom svoje karijere sudjelovao je na velikom broju svjetskih prvenstava, europskih prvenstava i Olimpijskih igara. Njegovo najveće postignuće dogodilo se na Olimpijskim igrama 2000. u Sydneyu, gdje je imao čast nositi zastavu Jugoslavije tijekom ceremonije otvaranja. Štoviše, pokazao je svoje izvanredne sposobnosti kao jedan od vodećih igrača u jugoslavenskoj momčadi, koja je osigurala željenu zlatnu medalju. Sljedeće godine odigrao je ključnu ulogu u pobjedi momčadi na Europskom prvenstvu, čime su osvojili cijenjeni naslov prvaka Starog kontinenta.
Grbićev istaknuti niz medalja obuhvaća višestruka odličja s europskih prvenstava, uz olimpijsku broncu iz Atlante 1996. i srebro sa Svjetskog prvenstva održanog u Japanu 1998. U karijeri je nastupao i za Vojvodinu i za zagrebačku Mladost, postižući uspjehe u Italiji, Grčkoj, Brazilu, Rusiji, Japanu i Turskoj. U znak priznanja za njegovo sportsko umijeće, Jugoslavenski olimpijski odbor ga je odlikovao najboljim sportašem 1996. i 2000. godine, dok je 1999. i 2000. godine dobio prestižni Zlatni znak sporta, priznanje koje se dodjeljivalo najboljem sportašu Jugoslavije.
