Roditeljstvo uključuje i duboku radost i značajnu odgovornost. Svaki roditelj nastoji da njegovo dijete doživi zdravlje, ljubav, uspjeh i ispunjenje. Međutim, često se zanemaruje da djeca nisu samo vlasništvo; nego su to različiti ljudi sa svojim osobnostima, emocijama i putovanjima.
Naša uloga nije da ih oblikujemo u našu osobnost, već da im pomognemo da spoznaju svoje pravo ja. Djeca pokazuju različite osobine; neki su otvoreni, društveni i energični, dok su drugi možda suzdržaniji, introspektivniji i kontemplativniji. Ne postoji univerzalni pristup koji vrijedi za sve. Strategije koje su učinkovite za jedno dijete mogu dovesti do otpora kod drugog. Stoga je bitno da se roditelji bave svakim djetetom kao pojedincem, pokazujući razumijevanje i poštovanje prema njihovoj jedinstvenoj naravi. Djeca ne traže savršenstvo; umjesto toga, žude za prihvaćanjem.
Pružajući im toplinu i stvarajući dom koji karakteriziraju sigurnost i povjerenje, a istovremeno postavljajući granice s ljubavlju i poštovanjem, možemo uspostaviti čvrste temelje za njihovo emocionalno blagostanje. Prava ljubav ne ovisi o akademskom uspjehu, ponašanju ili postignućima. Bezuvjetna ljubav označava našu nepokolebljivu podršku u vremenima ranjivosti, neuspjeha i pogrešaka. Dijete koje razumije da je voljeno, čak ni u trenucima pogreške, neće tražiti potvrdu na neprikladnim mjestima. Njegovo samopouzdanje temeljit će se na spoznaji da je prihvaćen takvim kakav jest.
Umjesto da ga štitite od svakog neuspjeha, bitno je da ga usmjeravate u učenju iz njegovih pogrešaka. Treba ga ohrabriti da padne, ustane, odskoči i nastavi naprijed. Ovo je životna lekcija koju nijedna knjiga ne može zamijeniti. Roditelji ne bi trebali potiskivati djetetove emocionalne izraze. Djeca bi se trebala slobodno nasmijati od srca, izraziti ljutnju i proliti suze. Umjesto da ih grdimo što se osjećaju “preintenzivno”, naučimo ih razumjeti svoje emocije. Ne treba ih učiti da potisnu svoju tugu, sakriju ljutnju ili da se srame plakanja.
Stjecanjem ovog razumijevanja u godinama formiranja, bit će opremljeni kao odrasli da upravljaju životom bez da se time opterećuju. Postavljanje previsokih očekivanja može predstavljati značajne rizike. Dijete ne treba promatrati kao projekt, već kao pojedinca. Bilo da se ističe akademski, ističe li se kao najsportskiji član tima ili dobiva prijem u željenu školu manje je važno od njegove opće sreće i blagostanja, kao i njegovog razumijevanja vlastitog identiteta i težnji. Nametanje pritiska često dovodi do tjeskobe, dok prava ljubav potiče slobodu. Značajan angažman s djetetom ne zahtijeva velike geste; jednostavnu dnevnu provjeru njegovog blagostanja, kao što je gledanje u oči i pitanje:
“Kako si?” To je dosta. Provođenje vremena u prirodi, zajedničko čitanje priča i pokazivanje interesa za njegova iskustva vrijedni su oblici zbližavanja. Takve interakcije grade most koji uvjerava dijete da nije samo. Djeca prvenstveno uče kroz promatranje, a ne kroz puke savjete. Da bismo usadili poštovanje prema drugima, potrebno je prvo pokazati poštovanje prema njima. Ako želimo da cijene vrijednost napornog rada, moraju svjedočiti našoj marljivosti. Da bismo potaknuli ljubav prema prirodi, trebali bismo ih odvesti u šumu i izložiti ih drveću, zemlji i nebu.
Nerazumno je očekivati od njih da utjelovljuju kvalitete koje mi sami ne predstavljamo. Naglasak treba staviti na ocjenjivanje uloženog truda u odnosu na krajnji rezultat. Kada se dijete trudi, ali ne postiže očekivani uspjeh, ključno je ne reagirati ravnodušno. Umjesto toga, treba pohvaliti njihovu ustrajnost i motivirati ih da pokušaju ponovno. Ovaj pristup uči djecu da cijene putovanje, a ne samo odredište. U društvu koje daje prednost materijalnim dobrima, ključno je usaditi primjerene vrijednosti u naše mlade.
Osnove poput poniznosti, zahvalnosti, solidarnosti i poštovanja prema planetu i životinjama ključne su za poticanje zdrave zajednice. Kada djeca od rane dobi prepoznaju da istinska sreća ne dolazi od materijalnih dobara, već od odnosa i iskustava, postaju bolje opremljena za snalaženje u složenosti modernog života. Štoviše, ne smijemo zanemariti važnost igre. Daleko od toga da je samo zabava, igra služi kao vitalna komponenta razvoja. Potiče maštu, empatiju i vještine rješavanja problema.
Nažalost, današnja djeca često se suočavaju s viškom obaveza, ostavljajući im premalo vremena za igru. Kroz angažman u igri pojedinci uče vještine potrebne za dobar život. Zaključno, bitno je prepoznati da će naši postupci danas – način na koji komuniciramo, slušamo, prihvaćamo, kritiziramo, ignoriramo ili podržavamo – imati utjecaj na živote naše djece za dva desetljeća. Moguće je da ćemo tada shvatiti da smo postavili temelj ili za ispunjeno postojanje ili za ono obilježeno patnjom. Stoga svoje izbore donosimo s namjerom. Izaberimo ljubav, prisutnost i razumijevanje. Djeca možda neće zapamtiti svaku riječ koju izgovorimo, ali će sigurno zapamtiti osjećaje koji su izazvani u njihovoj prisutnosti.
