U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o roditeljstvu, koje je jako odgovoran posao, i mora se paziti na svaki segment istoga…
Roditeljstvo je i zadovoljstvo i teret. Svaki roditelj želi da mu dijete bude zdravo, njegovano, ostvareno i sretno. Međutim, često zanemarujemo činjenicu da djeca nisu naš posjed, već jedinstveni pojedinci sa svojim osobnostima, emocijama i putem. Naš posao nije mijenjati ih kako bi odgovarali vlastitoj slici, već im pomoći da postanu ono što jesu.
Djeca su izrazito različita: neka su društvena, željna i zabavna, dok su druga tiha, neodlučna i pažljiva. Nitko nema jedinstveno rješenje za sve. Ono što jednom djetetu ne ide može postati problem drugom. Zbog toga je ključno da roditelj komunicira sa svakim djetetom na individualnoj osnovi, s razumijevanjem i poštovanjem koje ono zaslužuje. Djeca ne žele postići savršenstvo, žele biti prihvaćena.
Ako im pružimo toplinu, dom koji je ispunjen sigurnošću i povjerenjem, dok ih učimo granicama ljubavi i poštovanja, postavit ćemo temelje za njihov zdrav emocionalni razvoj. Prava ljubav ne ovisi o ocjenama, ponašanju ili postignućima. bezuvjetnu ljubav karakterizira stajanje uz njih u vremenima nevolje, neuspjeha, pa čak i pogrešaka. Dijete koje razumije da je voljeno bez obzira na to što radi neće tražiti potvrdu svoje ljubavi na pogrešnim mjestima.
Njegovo će se povjerenje temeljiti na uvjerenju da je legitiman baš takav kakav jest. Umjesto da ga štitimo od svakog pada, trebali bismo ga naučiti učiti iz pogrešaka. Za kapitulaciju, ustanite, očešajte se i krenite dalje. To je naučena tradicija koju nijedan pisani odlomak ne može oduzeti. Roditelj ne bi trebao potiskivati djetetove emocije. Djeci je dopušteno vrištati, biti frustrirana, plakati. Umjesto da ih kritiziramo da imaju previše, poučimo ih kako razumjeti te emocije. Ne potiskivati tugu, ne skrivati ljutnju, ne osjećati stid u suzama.
Jer ako ih se tome nauči tijekom mladosti, kao odrasli imat će znanje kako se nositi sa životom, a da se u njemu ne izgube. Postavljanje preambicioznih ciljeva može biti opasno. Dijete se ne smatra projektom, već osobom. Nevažno je je li najbolji u razredu, ima li najbolje sportske sposobnosti u timu ili je odlučio učiti. Ključno je da bude sretno, zdravo i da prepozna svoje želje i potrebe. Pritisak izaziva tjeskobu, a ljubav oslobađa. Kvalitetno provedeno vrijeme s djetetom ne zahtijeva predstavu. Dovoljno ga je svaki dan promatrati i pitati – kako je? Približiti mu svijet prirode, ispričati mu priču, uključiti se u njegov svijet.
Ova interakcija stvara poveznicu koja djetetu pokazuje da nije samo. Djeca većinu svog znanja crpe iz primjera, a ne iz uputa. Ako želimo da oni poštuju druge, prvo moramo poštovati njih. Ako želimo da budu vrijedni, moramo pokazati da su vrijedni. Ako želimo da im je stalo do prirode, moramo ih odvesti u šumu i pokazati im stablo, zemlju, nebo. Ne možemo misliti da će imati isto ponašanje kao mi. Trud bi trebao biti prepoznat više nego rezultat. Ako dijete pokazuje trud i ne uspije postići očekivano, ne bismo ga trebali shvatiti bezbrižno. Proslavimo njegovu predanost i potaknimo ga da pokuša ponovno.
Tako djetetu usađujemo da cijeni proces, a ne samo rezultat. U društvu koje cijeni fizičke objekte, ključno je da ih obrazujemo o pravim vrijednostima. Skromnost, zahvalnost, zajedništvo i odnos prema planetu i životinjama temelji su zdrave zajednice. Ako djeca odmalena nauče da sreću ne proizlaze iz stvari, već iz ljudi i iskustava, teže će se nositi s modernim svijetom. Nemojmo zanemariti igru. To nije gubitak vremena, ali je bitno za razvoj. Igra potiče kreativnost, suosjećanje i rješavanje problema.
Današnja su djeca preopterećena obvezama i premalo vremena provode u igri. Kroz igru djeca uče kako živjeti. Naposljetku, upamtimo: ono što radimo danas, kako govorimo, slušamo, grlimo, kritiziramo ili podržavamo, imat će učinak na budućnost naše djece za 20 godina. Možda ćemo tada shvatiti da smo izgradili temelje potpunog ili nesavršenog života. Kao rezultat toga, usredotočimo se na svjesni izbor. Izaberimo ljubav, prisutnost i razumijevanje. Zato što se djeca ne mogu prisjetiti svega što im kažemo, ali su sposobna zapamtiti ono što osjećaju oko nas.
