Već danima pokušavam da napravim šalu sa svojom suprugom, podmećući joj razne „dokaze“ da sam joj navodno nevjeran. Na košulji sam ostavljao tragove karmina, na kaputu stavljam duge ženske dlake, a čak sam počeo primati i poruke s nepoznatih brojeva u kasnim večernjim satima, nadajući se da će ih ona primijetiti. Sve je to trebalo biti bezazleno i smiješno, a u mojoj glavi bila je to samo igra kojom ću je navesti da se zabrine, a zatim se zajedno nasmijati kada otkrije istinu.
- Kako su dani prolazili, mogao sam primijetiti da je postajala sve uznemirenija. Njeno lice je odavalo sumnju i tihu patnju, ali ja sam mislio da će to samo pojačati efekat moje šale. Juče sam otišao korak dalje – uz pomoć fotošopa napravio sam nekoliko fotografija na kojima sam navodno bio prisniji s njenom najboljom prijateljicom. Te slike sam ostavio na stolu, na mjestu gdje će ih sigurno vidjeti. Bio sam uvjeren da će shvatiti da je riječ o šali čim bolje pogleda fotografije i otkrije neprirodne detalje na njima.
Ali danas, kada sam se vratio s posla, doživio sam nešto što me je potpuno slomilo. Otključao sam vrata našeg stana i ušao, noseći osmijeh jer sam bio spreman otkriti joj da je sve bila šala i zagrliti je. Umjesto toga, zatekao sam je u krevetu s poštarom. Njih dvoje su ležali isprepleteni, i taj prizor me pogodio kao grom iz vedra neba.
Oči su mi se napunile suzama. Osjetio sam da mi srce puca na hiljadu komada dok sam im kroz jecaje govorio da prestanu. Molio sam je da me pogleda i da stane, ali ona je samo podigla glavu, pogledala me ravno u oči i kroz cinični osmijeh rekla: „Ako možeš ti, mogu i ja!“ Te riječi su mi zvonile u ušima dok sam pokušavao da shvatim što se upravo dešava.
- Pokušao sam joj objasniti da je sve to bila šala, da je nikada ne bih prevario i da nisam ni pomislio na drugu ženu. Rekao sam joj za tragove karmina, poruke i fotošopirane slike – sve je to bio samo moj glupi pokušaj da je nasmijem. Međutim, njeno lice je ostalo hladno, a u očima joj nisam vidio ni tračak razumijevanja.
Kada je poštar izašao iz našeg stana, osjećao sam se potpuno slomljeno i prazno. Sjeli smo za sto i pokušao sam joj objasniti sve iznova. Pokazao sam joj fotografije na računaru, uvećao detalje na kojima se jasno vidi da su fotošopirane, preklinjao sam je da mi vjeruje. Nakon dugog razgovora, djelovalo je da je počela da shvata istinu. Počela je plakati, a ja sam mislio da je to znak da će me možda oprostiti.
Ali i dalje osjećam kako je među nama ostao zid. Iako sada zna da je sve bila šala, u meni je ostala slika nje i poštara u našem krevetu. Ne mogu to izbaciti iz glave. Svaki put kada zatvorim oči, taj prizor mi se vraća i srce mi se steže.
Volio sam je, volim je i dalje, ali ne znam kako da nastavim dalje. Moj glupi pokušaj humora uništio je sve. Želio sam samo malo zabave, a sada mi se čini da sam uništio život koji smo zajedno gradili. Njeno povjerenje u mene je poljuljano, ali ni moje srce više nije isto.
Sada se pitam da li je moguće da ikada opet budemo isti, da li se može zaliječiti nešto što je puklo tako naglo i tako bolno. Da li da nastavim da se borim za naš brak, ili da pustim sve i priznam da je mojom greškom sve otišlo predaleko?
