Vijest o smrti hrvatskog glumca Branka Dubajića potresla je kazališnu i televizijsku scenu, ostavljajući iza sebe prazninu koju će biti teško nadomjestiti. Nakon duge i teške bolesti, ovaj tihi, ali uvijek prisutni umjetnik napustio je svijet kojem je dao mnogo više nego što je ikada tražio zauzvrat.
Njegova predanost i ljubav prema umjetnosti ostaju trajno upisane u kolektivno pamćenje publike i kolega.Do posljednjih dana života bio je aktivan na sceni, pokazujući nevjerovatnu snagu i upornost. I u trenucima kada mu je bolest otežavala svakodnevicu, nije odustajao od kazališta. To je osobina po kojoj će ga mnogi pamtiti – kao glumca koji nije dopuštao da ga životne prepreke odvoje od umjetnosti. Petra Mrduljaš iz Zagrebačkog kazališta lutaka istakla je da je Branko bio dio ansambla do samoga kraja, dok su njegove kolege naglašavale kako je svakom nastupom unosio toplinu i posebnu energiju. Oproštajne poruke, poput one glumca Siniše Ružića, svjedoče koliko je bio cijenjen ne samo kao umjetnik, već i kao prijatelj i čovjek.
- Rođen 1956. godine u Zagrebu, Branko je svoj profesionalni put započeo u Kazalištu lutaka u Rijeci, gdje je bio član od 1978. do 1985. godine. Već tada se mogla primijetiti njegova sklonost radu s djecom i mladima. Lutkarsko kazalište zahtijeva posebnu izražajnost i posvećenost, a Dubajić je upravo kroz taj rad razvio stil koji je spajao bajkovitu atmosferu i toplinu emocija. Nakon Rijeke, život ga je odveo u Zagreb, gdje se 2003. godine pridružio Zagrebačkom kazalištu lutaka, mjestu koje je postalo njegov umjetnički dom do posljednjih dana.
Njegove uloge u predstavama poput “Odiseje”, “Male sirene”, “Neve Nevičice” i “Čarobne frule” pokazale su njegovu sposobnost da kroz lutke prenese ljudskost, bajku i osjećajnost. Publika je u tim izvedbama pronalazila ne samo zabavu, nego i duboku poruku o ljubavi, dobroti i životnim vrijednostima.
No, Dubajić nije bio poznat samo kazališnoj publici. Njegovo lice postalo je blisko gledateljima kroz brojne domaće serije. Glumio je u produkcijama koje su obilježile hrvatsku televizijsku scenu – “Ljubav u zaleđu”, “Zabranjena ljubav”, “Ponos Ratkajevih”, “Bube i princeze” i “Ivanjske vatre”. Iako su uloge ponekad bile sporedne, nosile su njegov prepoznatljiv pečat: skromnost, izražajnost i snagu. Bio je jedan od onih glumaca koji publiku osvoji bez nametanja, jednostavno svojom autentičnošću.
- Kolege ga opisuju kao čovjeka bez taštine, umjetnika koji nikada nije trčao za slavom, već je tražio istinsku umjetnost. Njegova karijera bila je posvećena sceni i ansamblu, a ne osobnoj promociji. Upravo ta skromnost bila je razlog zbog kojeg su ga kolege i publika toliko voljeli. Zagrebačko kazalište lutaka postalo je njegova sigurna luka, mjesto gdje je nalazio snagu i mir, čak i u trenucima kada se borio sa bolešću.
Njegov doprinos kulturi bio je nemjerljiv. Generacijama djece približavao je kazalište, otvarajući im vrata u svijet mašte i umjetnosti. Učio ih je vrijednostima koje ostaju za cijeli život – da je umjetnost dio odrastanja, ali i dio identiteta. Njegova uloga nije bila samo glumačka; on je bio učitelj, inspiracija i uzor.
Iako je bolest donosila ozbiljne izazove, Branko nikada nije prestao vjerovati u umjetnost. Dolazio je na probe i kada je bio slab, trudeći se da predstava bude izvedena s jednakom ljubavlju i pažnjom. Ta upornost bila je inspiracija svima oko njega – dokaz da istinska strast nikada ne nestaje, ma koliko život bio težak.
Njegov odlazak nije samo gubitak za jedno kazalište, već i za cijelu kulturnu scenu Hrvatske. Podsjetio nas je na prolaznost života, ali i na moć umjetnosti koja nadživljava pojedinca. Iza njega ostaje bogat opus predstava i serija, ali i uspomene koje će publika i kolege čuvati kao dragocjeno nasljeđe. Njegov rad pokazuje koliko je važno ulagati u umjetnost za djecu i mlade, jer upravo tada nastaju prva sjećanja na kazalište i rađa se ljubav prema sceni.
- Branko Dubajić nikada nije tražio svjetla reflektora, ali je svoje unutarnje svjetlo nesebično dijelio s drugima. Njegova blagost, osmijeh i posvećenost ostat će upamćeni jednako kao i njegove uloge. Za generacije koje su odrasle gledajući ga, ostat će simbol kazališne čarolije i dokaz da umjetnost ne mora biti grandiozna da bi bila velika.
Kazališna zajednica danas se oprašta od čovjeka koji je dao beskrajno mnogo, a zauzvrat tražio tako malo. Publika, kolege i prijatelji okupljaju se oko uspomena, anegdota i priča koje ostaju iza njega. Iako fizički više nije među nama, njegovo nasljeđe živi – u predstavama, serijama i sjećanjima koja će trajati. Umjetnost ga je učinila vječnim, a sjećanje na njega podsjećat će nas da istinska strast nikada ne umire
