Udala sam se mlada, s ni navršenih 18 godina. On je tada imao 30 godina, ali me ta razlika u godinama nije zabrinjavala zbog dubine moje ljubavi prema njemu. Sada, kao roditelji trojice sinova, mislio sam da ništa ne može pomračiti moju sreću. Ipak, kasnije sam saznala da mi je muž bio nevjeran.
Dugo sam se držao svoje nesigurnosti, ali sam odbijao priznati njihovo postojanje. Danas sam slučajno naletjela na poruku njegove ljubavnice koju sam pročitala i u tom trenutku sve je postalo jasno. Nakon što sam izbrisala poruku, odlučila sam otići na mjesto sastanka umjesto supruga. Kad sam ušao u hotelsku sobu, prvo sam bio šokiran identitetom njegove ljubavnice, što je ubrzo izazvalo moj bijes.
Nakratko sam doživio snažan impuls da se verbalno sukobim s njom, iako su mi instinkti naginjali fizičkom napadu. Počela je plakati i očajnički me molila da uđem u sobu. Sa samo 18 godina živi s majkom, a nemaju sredstava za stabilan život. Sada, prema kome bih trebala usmjeriti svoju frustraciju – mužu ili djetetu koje se osjeća prisiljenim provoditi vrijeme s njim iako to ne želi?
BONUS TEKST:
Svakog jutra nakon ustajanja izražavam svoju zahvalnost Bogu za dar novoga dana. Suočavanje s vlastitom ranjivošću može biti zastrašujuće; suočavanje s teškom i izazovnom bolešću rađa sumnju u sebe, promišlja Ljubica Mandrap u svojim mislima povodom Svjetskog dana borbe protiv limfoma koji se obilježava 15. rujna. U 61. godini života, Ljubica Mandrapa, predana domaćica iz Beograda, nije samo supruga puna ljubavi, majka , i baka ali i angažirana sudionica Udruge za borbu protiv limfoma “Lipa”.
Iako nema invalidsku mirovinu, kuglanje joj je i razonoda i dodatni izvor prihoda. Njezina borba s limfomom započela je prije više od dvadeset godina, 2003. godine, a unatoč neizvjesnosti koja ju je tada okruživala, sada je uvjerena da je njezina odlučnost da preživi, uz ljubav i podršku obitelji, značajno utjecala na njezin put. Upravljanje njezinim početnim znakovima i dijagnoza.
Godinu dana prije postavljanja dijagnoze osjetila je duboki umor. Unatoč stalnom osjećaju iscrpljenosti, to je pravdala svakodnevnim obavezama. U početku sam vjerovao da su moji simptomi povezani s mojim poslom kod kuće i u uredu. Međutim, kako se umor pojačavao, to me na kraju navelo da potražim pomoć. Obratila sam se svojoj liječnici koja me uputila hematologinji dr. Zorici Cvetković i odmah smo započeli dijagnostiku.
Liječnica je jednostavno pipajući trbuh ustanovila povećanje slezene i u tom trenutku shvatila situaciju, priča naš sugovornik. Nakon niza pretraga i pretraga Ljubici Mandrap dijagnosticiran je difuzni velikostanični B-limfom, najagresivniji podtip Non-Hodgkinovog limfoma, u uznapredovalom stadiju. Najizazovniji aspekt bila je punkcija koštane srži. U početku je tumor otkriven u slezeni, ali se kasnije proširio u krvotok i infiltrirao u koštanu srž. Suočavanje sa strahom i borba za opstanak postali su ključni.
Po primitku takve dijagnoze, trenutna reakcija je šok. Ipak, ubrzo postaje očito da nema vremena za dugotrajno razmišljanje; suze se moraju osušiti. Čovjek se mora suočiti s realnošću situacije i odlučiti – ili postati strateg i borac ili se pomiriti s bolešću, naglašava Ljubica. Na cijelom tom putu moj suprug i sinovi, koji su tada imali 22 i 15 godina, bili su mi podrška, ponašajući se kao da shvaćaju situaciju još dublje od mene. Osigurali su da ne padnem u osjećaj bezvrijednosti ili depresije.
Ključna uloga njihove hrabrosti i smirenosti bila je ključna u pomaganju da pobijedim svoje strahove. Uvjeren sam da je strah najveći protivnik; paralizira i guši logično razmišljanje, ističe naš sugovornik. “Nakon trideset minuta pušten sam iz kompleksa, a zahvat je započeo kirurškim vađenjem slezene koja je u tom trenutku bila teška oko 1,7 kilograma.
