
- Tog leta, kao i svake godine, stigle smo sredinom avgusta. Slaviša nas je dočekao sa osmehom, ponudio pomoć oko kofera i raspitivao se o nama, mom poslu i godinama koje su prošle. Bio je topao i nasmejan, čak je iz šale rekao: „Ti si mi kao familija, Verice!“ Tog trenutka osećala sam se bezbedno, kao kod kuće. Ispod iste terase često smo zajedno pili kafu, komentarisali turiste i razmenjivali recepte. Često nam je i pravio kafu i donosio je na vrata ujutru kao mali znak pažnje.
Prvih desetak dana tog leta sve je teklo uobičajeno: šetnje po plaži, večernji sladoled, ćerka je izlazila sa prijateljima dok sam ja ostajala na terasi s knjigom. Slaviša bi svraćao na kratke razgovore, i ništa nije nagoveštavalo da će se nešto promeniti.
Međutim, jedne noći, nešto posle ponoći, začulo se kucanje na vratima. Mislila sam da je možda ćerka nešto zaboravila ili da je neki gost greškom zalutao. Otvorila sam vrata, a pred sobom zatekla Slavišu — potpuno go. U prvi mah nisam mogla da poverujem u ono što vidim, kao da sanjam. U njegovim očima nije bilo ni stida ni svesti o tome šta radi, već samo neka tamna odlučnost. Tiho je rekao: „Verice… znam da si sama, da si usamljena… Došao sam da ti pružim nešto što zaslužuješ.“
Osećaj je bio zastrašujuć. Srce mi je počelo ubrzano da lupa, ruke su se zaledile, a ja nisam imala snage ni da se branem ni da ga odbijem. Samo sam zalupila vrata i zaključala ih tri puta. Sela sam na krevet, drhteći od straha i bespomoćnosti. Ćerka je spavala u sobi pored i probudila se zbog buke. Upitala je da li je sve u redu, a ja sam joj rekla da je samo neko greškom kucao na vrata, da ne brine.
- Nisam zaspala te noći. Osećala sam se izdano, prevareno i poniženo. Čovek kojeg sam osamnaest godina smatrala poznanikom, možda čak i prijateljem, iskoristio je moje poverenje i prisustvo u njegovom domu da bi mi se na najgnusniji način približio. Poverenje koje sam mu ukazivala zauvek je polomljeno.
Sutradan, Slaviša je nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Doneo je kafu i pitao sa osmehom da li sam se sinoć probudila. Taj osmeh me je samo još više razljutio. Nisam mu odgovorila, već sam zatvorila vrata pred njim.
Bila sam zbunjena i nisam znala šta da radim — da li da prijavim incident ili da odmah odem. Stidela sam se, kao da sam ja kriva što je on pokucao, i to u takvom stanju. Odlučila sam da ostanemo još samo jednu noć — poslednju — i da nikada više ne kročimo u tu kuću. Te večeri ostavila sam ključ u sanduče, spakovale smo stvari i bez pozdrava otišle na prvi jutarnji voz.
Godinama nisam ni pričala o tome. Branila sam sebi da mislim o tom događaju. Sve dok nisam čula da je i neka druga žena iz Srbije doživela sličnu situaciju, i takođe ćutala. Tada sam shvatila da ovo nije izolovani slučaj, već obrazac. Tišina žena koje proživljavaju ovakve traume postaje zid iza kog se takvi muškarci slobodno kreću.
Letovanje koje je za mene nekada bilo ispunjeno radošću i sigurnošću zauvek je izgubilo svoju boju. Slaviša i dalje možda dočekuje goste sa osmehom i pažnjom, ali ja više ne mogu da verujem u osmehe iza kojih ne vidim iskrenost i dušu. Nisam tražila ništa više od korektnog ponašanja, a dobila sam iskustvo koje ću pamtiti do kraja života.
Onog trenutka kada mi je pokucao na vrata potpuno go, nešto u meni se zauvek slomilo. Letovanja u Sutomoru više nisu ista, a ni ja nisam ista žena kao pre.