– U nastavku našeg današnjega članka donosimo vam jednu iskrenu ispovijed. Naime, žene u većini situacija pišu po svojim profilima na društvenim mrežama neke svoje životne priče, koje postanu i viralne i nađu se na nekim portalima….
Verica je posjedovala zadivljujuće držanje i narav koja je osvajala one koji su bili u njezinoj prisutnosti. Unatoč svojoj početnoj suzdržanoj i plašljivoj prirodi, odisala je skromnošću, tihim samopouzdanjem i nepokolebljivom odlučnošću. Ljudi su bili privučeni njezinim jedinstvenim šarmom. Na radnom mjestu, Verica je pokazala nepokolebljivu predanost i marljivost, postojano napredujući ne izazivajući osjećaj zavisti svojih vršnjaka. Putanja njezine karijere odvijala se organski i jednoglasno je zaključeno da je s pravom zaslužila svoj trenutni položaj. Svojim nježnim riječima i staloženim držanjem Verica je bez problema rješavala sve sukobe koji su se pojavljivali.
Iako nije osobito poznata po svom humoru, njezini simpatični trenuci zbunjenosti i laganog crvenjenja u komičnim situacijama samo su je dodatno zavoljeli njezinim kolegama, učvrstivši njezinu popularnost među njima. Vericino nepokolebljivo pamćenje obuhvatilo je sve, pružajući utjehu i pozorne uši onima koje su drugi zanemarivali. Držala se tradicije, nikada nije uljepšavala svoj izgled ni u jednoj prilici. Njezina su djeca bila primjer vrline, a njezin je dom bio dosljedno uredan i ukrašen s ukusom.
Sa skromnom ljupkošću, pokazala je uspjehe svog muža i djece, nikad se ne hvaleći niti preuveličavajući. Svi su joj iskazivali divljenje i štovanje, jer je personificirala čistu dobrohotnost. Ali čim bi Verica kročila u svoju kuću, dogodila bi se transformacija. Njezin nekoć nježan izraz pretvorio bi se u hladnu, gotovo jezivu fasadu. Rubovi njezinih usta objesili bi se, a bujica grubih riječi prosula bi se. Čak bi i na hodniku počela grditi, tražeći bilo kakav razlog za svađu, kritizirajući sve što nije u skladu s njezinim standardima, a nalazila bi malo toga što bi je zadovoljilo.
Uz brižljivu brigu, sklonila bi svoju profesionalnu odjeću i oslobodila svoj bijes na sve na što bi naišla unutar granica svog doma. Verica je svog supruga dosljedno držala do nevjerojatno visokih standarda. Sebe je prikazivala kao vječitu žrtvu i mučenicu, uvijek se osjećajući uskraćenom za ono što zaslužuje. Svaki zamislivi grijeh, i poznati i neznani, bio je bačen na njega, zbog čega se, unatoč tome što je bio dobar i uspješan čovjek, povukao u tišinu, nadajući se da će se oluja konačno stišati.
- Međutim, oluja nije prestajala. Najpodlije kletve dopirale su do njegovih ušiju, ostavljajući ga u nedoumici kako se uopće mogu prizvati. Pokušao ju je umilostiviti darovima, preventivno joj ispunjavajući želje, no činilo se da ništa ne može ublažiti situaciju. Hvaljenje, svađanje, odlazak, prijetnje, pokazivanje nježnosti – svi napori pokazali su se uzaludnim. U njezinim očima on je ostao oličenje zloće. Ni djeca nisu bila izuzeta od Veričinog bijesa. Zdravu djecu je podvrgavala ispitivanju, verbalnom zlostavljanju, sramoti i odmazdi. Svaka pogreška, zaboravljena odgovornost ili manji prijestup postali su izvor skandala.
Standarde koje je postavila bilo je nemoguće ispuniti, zbog čega su se djeca osjećala neprikladno, neprivlačno i opterećena krivnjom. Rijetko su se smješkali, govorili su samo kad je bilo potrebno i neprestano su u strahu osvrtali iza sebe. Ova skrivena zamka domaćih nemira bila je zbunjujuća nevolja. Kome bi se mogli obratiti za pomoć? Tko bi povjerovao u istinu o Verici kad su je svi doživljavali kao oličenje dobrote? Njezini su ukućani, izloženi verbalnom zlostavljanju, trpjeli dok je ona dobivala beskrajne pohvale, zbog čega su se osjećali sve jadnije.
Njihovo nekoć nepokolebljivo povjerenje srušilo se kako je njezin ugled nastavio cvjetati. Smijeh je prestao, razgovori zastali. Djeca su se povukla u svoje sobe, izlazeći samo u tajnosti i pod strogim naredbama, blijeda lica i ispunjena strahom. Uviđajući nepodnošljivost situacije, otac je krenuo u akciju. Dohvatio je jedno drvo, oblikovao ga u određeni oblik i postavio ga na prag vrata. A onda je čekao. Po dolasku Verica se držala ustaljenog protokola. Kletva joj je zapela u grlu, ostavljajući je jedva sposobnu da se pribere od šoka. Oštre riječi više joj nisu silazile s usana.
Ostali su zatvoreni, spaljeni plamenom i bez zraka, nesposobni da nađu slobodu. I tako je rođen koncept praga. Ljudi su počeli postavljati pragove na svojim vratima, kao mjeru predostrožnosti, kako bi zaustavili oluju i udahnuli prije nego što uđu u svoje domove. Jer dom nije samo konačište, ni gostionica, ni smetlište. Za istinski ulazak potrebno je prijeći granicu. Verica je imala dvojaku suštinu – izvana je zračila dobrotom i blagošću, ali iza zatvorenih vrata transformirala se u tiranina.
Njezina je obitelj živjela u neprestanom stanju strepnje i nelagode, nesposobna se suočiti sa svojom unutarnjom tamom. Prag, koji je služio kao simbolična barijera, djelovao je kao obrambeni mehanizam za obranu oluje prije nego što uđe u njihovo utočište, štiteći kućanstvo od verbalnog neprijateljstva. Ova priča služi kao dirljiv podsjetnik na važnost empatije i razumijevanja unutar obiteljskih odnosa, kao i na imperativ zaštite svakog prebivališta od negativnosti i nesloge.
