Pogrebni običaji u Srbiji mogu biti zbunjujući za one koji ne poznaju regiju i potaknuti pitanje: “Što oni rade zaboga?!” Poseban detalj koji posjetitelje može zateći nespremne je sat koji se nalazi na prekriženim rukama pokojnika. Bilo da je sat prethodno navijen ili ima svježu bateriju, ili čak i ako pokojnik drži mobilni telefon, to se smatra značajnom značajkom. Kad nam se umjesto odrasle osobe pokojnika pokloni lutka igračka, u početku se možda neće vidjeti značenje koje stoji iza takve zamjene. Međutim, ova praksa se provodi s uvjerenjem da će prekinuti niz smrti kada dvije osobe unutar iste obitelji preminu unutar godine dana.
Prema snazi magije, ako dvije osobe iz iste obitelji preminu u roku od godinu dana, smatra se da je to nedovoljan broj. To je zato što magija nalaže da se mora postići potpunost, što uključuje odlazak treće duše. Kako bi izbjegli ovaj treći gubitak, ožalošćena obitelj će u lijes staviti lutku kao simboličnu zamjenu za trećeg preminulog. Ovo objašnjenje za “Kurir” daje etnolog Bojan Jovanović. U našim se krajevima tradicija darivanja pokojnika održala do danas, a davno je preuzeta iz grčke tradicije. Stari Grci vjerovali su da su preminuli morali platiti lađaru Flegiju da ih preveze preko rijeke Stiks, što je označilo početak njihovog zagrobnog života.
Kontinuirano postojanje ove prakse u suvremenom društvu može se uočiti ispitivanjem praktičnih motiva koji stoje iza nje, odnosno pružanja novčane pomoći obitelji preminulog. Tradicija pokapanja bogatih zlatom dugo je bila prisutna u selima. Vjerovalo se da je zlato uvjet za popločavanje puta u raj, i kao rezultat toga, obitelj je uvijek osiguravala da najbolji komadi zlata budu odvojeni. No, lopovi su postupno počeli prljati grobnice u potrazi za zlatnicima, što je s vremenom dovelo do smanjenja prakticiranja ovog običaja.
Mnogi stručnjaci smatraju da su različiti običaji, prožeti tradicijom, nastali pod utjecajem mitova. Jedan takav običaj posebno je uočljiv prilikom pripremanja pokojnika za sprovod. Tijekom ovog procesa, različiti osobni predmeti, poput češljeva, često se stavljaju u džepove pojedinca, kako bi se održao osjećaj reda u zagrobnom životu. Također je običaj da se u blizini pokojnika stave novčići, jer se vjeruje da će im biti plaćeno putovanje na onaj svijet. Dodatni osobni predmeti, poput ručnih satova ili štapova za hodanje, također se mogu staviti pored osobe. Prema riječima Jovanovića, etnologa s kojim je razgovarao Kurir, srpski je običaj da se u lijes ne stavljaju obiteljske fotografije. To je zato što se vjeruje da će Bog, zajedno s dušom pokojnika, one koji su na fotografiji još živi odvesti u vječni život, čime će obitelj pokojnika dovesti u opasnost.
U Srbiji je običaj da se mrtvi oblače u njihova najljepša odijela, koja se obično pripremaju unaprijed za sahranu. Vjeruje se da će pokojnik ovu odjeću nositi cijelu vječnost, pa se zato bira s velikom pažnjom i ljepotom. U nekim krajevima Srbije, poput Užica, postoji vjerovanje da ako domaća životinja prijeđe preko pokojnika dok je kovčeg otvoren ili dođe u blizak kontakt s njima, pokojnik će se povampiriti. Ovo zlokobno vjerovanje razlog je zašto vlasnici kuća paze da drže mačke i pse izvan zidova kuće. Osim toga, ne ostavljaju pokojnika samog u kući jer se vjeruje da se u tijelo može nastaniti vrag, uzrokujući da pokojnik ustane iz mrtvih i naudi živima.
U moderno doba postala je uobičajena praksa stavljanja napunjenog mobilnog telefona u džep odijela pokojnika, s uvjerenjem da se od njih može zatražiti savjet u teškim vremenima. Ako neoženjeni mladić premine, mlada žena u selu bude izabrana da bude “pokojnikova žena” godinu dana, tijekom kojih joj nije dopušteno upuštati se u intimne odnose ili imati bilo kakve ljubavne veze. Čin paljenja svijeće za miran počinak pokojnika od iznimne je važnosti, jer se vjeruje da će bez nje duša pokojnika lutati u tami zagrobnog života i potencijalno postati vampir.
Kako bi se pomoglo pokojnicima da pronađu mir, smatra se da je paljenje svijeće od velikog značaja. Ovaj čin služi da se pokojniku osvijetli put. Uvriježeno je vjerovanje da iz tog vjerovanja potječe i izreka “Ne dao mu bog sreće ni na umoru svijeće”.
