Narodna predanja i običaji od davnina pridaju posebno značenje biljkama koje rastu u blizini kuće i okućnice. Za neke se vjerovalo da štite dom i ukućane, dok su druge smatrane lošim znakom, pa se njihova blizina povezivala sa bolešću, nesrećom ili čak smrću.
Ta vjerovanja opstala su vijekovima i prenosila se s koljena na koljeno, sve do današnjih dana, kada ih mnogi ljudi doživljavaju više kao zanimljiv folklor nego kao obavezno pravilo. Ipak, u pojedinim selima i dalje se strogo vodi računa o tome koja biljka se sadi u dvorištu, a koja se izbjegava.
- Među onima koje su imale posebno negativnu simboliku izdvaja se orah. Iako njegovo drvo daje obilje plodova i pruža hlad tokom vrelih dana, u narodnoj tradiciji smatralo se da orah posađen u dvorištu donosi nesreću ukućanima. Postojalo je vjerovanje da onaj ko zasadi orah neće dugo živjeti ili da će se u toj kući dogoditi neka nesreća. Posebno se upozoravalo da nije dobro sjediti u njegovoj hladovini, jer se govorilo da od toga čovjek može oboljeti. Ljudi su često prenosili priče kako kuće kraj kojih rastu orasi ili dudovi brzo ostaju bez svojih stanara, pa su ova stabla u okućnicama bila rijetka.
S druge strane, postojale su biljke koje su imale suprotnu, zaštitničku ulogu. Čuvarkuća je bila najpoznatija kao biljka koja štiti dom od groma i požara. Njeni mesnati listovi čuvali su vlagu i simbolizovali otpornost, pa se sadila na krovove i zidove kuća. Sličnu ulogu imala je i perunika, za koju se vjerovalo da čuva ukućane od nesreće i zlih sila. I danas se u pojedinim ruralnim sredinama može vidjeti kako ljudi poštuju ove običaje, sadeći biljke ne samo zbog njihove ljepote ili koristi, već i zbog vjerovanja da one imaju magijsku moć zaštite.
Posebno mjesto u narodnim predanjima zauzimao je hrast. Njegova snažna krošnja simbolizovala je moć, dugovječnost i stabilnost. U mnogim krajevima smatran je svetim drvetom. Ljudi su vjerovali da tamo gdje raste hrast zemlja postaje plodna, a kuća u blizini zaštićena. Hrast lužnjak se naročito cijenio i često se povezivao s plodnošću i snagom zajednice. Do današnjih dana u nekim domaćinstvima hrast se ne siječe, već se čuva kao simbol trajnosti i čvrstine.
Jednako značajno mjesto imala je i lipa. U slovenskoj mitologiji lipa je bila drvo koje donosi blagostanje i mir. Njeni mirisni cvjetovi davali su zdrav i ljekovit čaj, a ujedno su predstavljali i dobru pašu za pčele. Od lipinog meda nekada su se pravila pića koja su bila sastavni dio narodnih svetkovina. Ipak, smatralo se da lipa ne treba da raste tačno iznad mjesta gdje se okupljaju ljudi, već u blizini, kako bi njen duh ostao naklonjen domaćinstvu.
- Vrba je u narodnim običajima bila vezana uz djecu. Na praznik Lazareva subota ili Cveti, roditelji su grančicama vrbe simbolično dodirivali djecu uz riječi: „Rasti kao vrba“, želeći im zdravlje, snagu i brz napredak. Pored simbolike, vrbina kora koristila se i u narodnoj medicini protiv groznice i prehlade, što pokazuje kako su se vjerovanja preplitala sa praktičnim iskustvima.
Veliku ulogu imao je i dren. Njegovi tvrdi plodovi smatrani su simbolom zdravlja i otpornosti. Za Đurđevdan kuće su se kitile drenovim granama, a na Bogojavljenje djeci se davalo da pojedu drenov cvijet, vjerujući da će tako postati snažna i otporna na bolesti. Dren je predstavljao vitalnost i dugovječnost, pa je bio izuzetno cijenjen u narodnim običajima.
Jabuka je imala posebno značenje u svadbenim ritualima i porodičnim svečanostima. Smatrala se simbolom ljubavi i plodnosti, pa su mladoženje često morali gađati jabuku kao dio svadbenog obreda. Plodovi jabuke nisu se smjeli jesti prije Petrovdana, jer se vjerovalo da tada dostižu punu snagu. Kalemljenje jabuka bio je običaj koji se prenosio generacijama, a onaj ko to nije radio nije smio da siječe drvo, jer bi to značilo prekidanje porodične tradicije.
Ništa manje značajna nije bila šljiva. Osim što je hranila porodice svojim plodovima, postala je dio identiteta sela i domaćinstava zahvaljujući rakiji, koja je imala centralno mjesto u mnogim običajima. Šljiva je bila prisutna u svadbama, slavama i seoskim svečanostima, pa je vremenom prerasla u simbol domaće tradicije i gostoprimstva.
Ova vjerovanja o biljkama pokazivala su koliko su naši preci bili povezani s prirodom. Okućnica nije bila samo estetski prostor, već i svojevrsni krug zaštite. Bilo je važno koje će drvo rasti pored kuće, jer se smatralo da ono može odrediti sudbinu ukućana. Tako su se orah, dud ili bagrem izbjegavali zbog loše simbolike, dok su hrast, lipa, dren i jabuka donosili sreću, snagu i zdravlje.
Iako danas mnogi s nevjericom gledaju na takva vjerovanja, ona i dalje čine značajan dio kulturnog nasljeđa. Predanja o biljkama ne govore samo o praznovjerju, već i o potrebi ljudi da kroz prirodu pronađu zaštitu, ravnotežu i vezu sa svijetom koji ih okružuje. U modernom vremenu, kada je nauka ta koja nam daje objašnjenja, ova stara uvjerenja ostaju podsjetnik na to koliko je naš narod bio povezan sa prirodom i koliko je u njoj nalazio smisao i sigurnost
