– Ono što je primjetno u opsljednje vrijeme je to, da se sve više ljudi okreće vjeri na ovaj ili onaj način. Jako je primjetno i kod estradnih ličnosti, a svakako da je najbolji primjer za to, Nikola Rokvić. On je krenuo na put dug preko 1.300 kilometara i to pješke do manastira u Grčkoj. Milan Stanković se u posljednje dvije godine u potpunosti okrenuo Pravoslavlju.
Smještena na poluotoku Atos, u sjevernoj regiji grčkog Halkidikija, nalazi se Sveta Gora, istaknuto središte pravoslavne zajednice. Ovo sveto mjesto služi kao dom za 20 pravoslavnih samostana, kao i brojne manje monaške zajednice i osamljene ćelije u kojima žive povučeni pustinjaci koji su se odlučili povući iz modernog svijeta i potpuno posvetiti molitvi.
Pod grčkom jurisdikcijom, Atos se uspostavio kao neovisno područje. Isključiva privilegija boravka na Svetoj gori rezervirana je samo za monahe, a pojedinci koji žele posjetiti moraju dobiti posebno odobrenje. Trenutno, poluotok je dom za oko 2 tisuće posvećenih redovnika.
U duhovnom smislu Sveta Gora potpada izravno pod vlast ekumenskog patrijarha sa sjedištem u Carigradu. Oni koji odluče živjeti ovdje i prihvatiti monaški stil života automatski dobivaju grčko državljanstvo, bez potrebe za bilo kakvim birokratskim procedurama.
Oko zabrane kročenja žena na Svetu Goru danas postoji puka priča. Kako priča kaže, Djevica Marija i sveti apostol Ivan plovili su prema Cipru kada se pojavila ogromna oluja, koja ih je natjerala da potraže utočište na Atosu, u neposrednoj blizini sadašnje luke manastira Iviron.
Po dolasku na obalu, Majka Božja je bila ispunjena radošću zbog veličanstvenog prizora. Nastavila je davati svoje blagoslove zemlji i preklinjala je Isusa da joj dodijeli vlasništvo nad poluotokom. Odjednom je odjeknuo glas koji je rekao: “Neka ovo bude tvoj vječni posjed, nebesko svetište i luka izbavljenja za one koji traže spasenje.
Od tog trenutka Sveta Gora je isključivo posvećena Majci Božjoj, što rezultira zabranom ulaska drugim ženama.
Općenito se vjeruje da je Sveta Gora svetište u kojem obitavaju isključivo muški redovnici, uz zabranu ulaska ženama kako bi se spriječilo bilo kakvo odvraćanje ili iskušenje od njihove svete svrhe. Naime, pastirima je bilo dopušteno boraviti na poluotoku sve do 11. stoljeća, kada je ekumenski patrijarh strogo zabranio njihovu prisutnost.
Uzrok? Pastirice su imale reputaciju huškača i uznemirivača redovnika, što je dovelo do odlaska redovnika iz samostana.
- Tijekom razdoblja koje je prethodilo kršćanstvu, Atos je postao poznat po mnoštvu hramova posvećenih raznim bogovima. Posebno je poznat hram Zeusa Munjobija smješten na vrhu planine. Lokalno stanovništvo živjelo je u neposrednoj blizini ovih svetih mjesta, iako su točne okolnosti i motivi njihovog konačnog preseljenja ostali neizvjesni.
Prema priči, čim je Djevica kročila na obalu, dogodio se čudesan događaj – poganski hramovi, uključujući i veliki Zeusov hram, srušili su se na zemlju. Svjedočeći ovom nesvakidašnjem prizoru, ljudi na Atosu su prihvatili kršćanstvo i pristupili izgradnji drvenog samostana Svetog Klimenta na mjestu nekadašnjeg Zeusovog hrama.
Prije 20. stoljeća na Svetu Goru se moglo doći preko prevlake kod Provlake, kopnenog mosta koji je povezivao poluotok s kopnom.
Kao odgovor na žene koje su ovim putem diskretno ulazile na planinu Atos, grčke su vlasti poduzele mjere izgradnjom visoke barijere i provedbom stroge zabrane pristupa pješacima, bez obzira na spol. Važno je napomenuti da će svatko tko prekrši ovu odredbu biti suočen s kaznom zatvora u trajanju od jedne godine.
Prema povjesničarima, rašireno je mišljenje da se primarni uzrok raseljavanja stanovništva s ovog mjesta može pripisati arapskim gusarima. Ovi gusari unijeli su strah u obalne gradove Halkidikija, natjeravši stanovnike da pobjegnu s Atosa. Kao rezultat toga, samo je mala skupina osiromašenih pustinjaka ostala nezahvaćena pomorskim pljačkašima, budući da nisu posjedovali ništa vrijedno što bi mogli opljačkati.
Osnivanje Svete Gore kao monaške zajednice datira iz 963. godine, kada je monah Atanasije postavio temelj manastiru Velika Lavra. Ovaj samostan, koji trenutno stoji kao najveći i najznačajniji među 20 samostana, dobio je pokroviteljstvo iz raznih izvora, uključujući bizantske careve, Rusiju i Srbiju tijekom burnog razdoblja kada se Rimsko Carstvo raspalo, a Rusko Carstvo još nije bilo nastalo. .
Kroz vjekove, srpski vladari i njihova rodbina pružali su financijsku potporu i služili kao zaštitnici cijele atoske oblasti. Uz Hilandar, podigli su manastire Simonopetra, Grigorijat i Sveti Pavle, u kojima su se bezbrojna pokoljenja vršila bogosluženja na srpskom jeziku.
Manastir Hilandar u Srbiji izdvaja se od ostalih svetogorskih manastira po fascinantnoj legendi. Priča se da je car Dušan dobio dozvolu od Djevice Marije da traži sklonio se od kuge na ovo sveto mjesto, zajedno sa svojom suprugom, caricom Jelenom. Ipak, u znak poštovanja prema svetinji, carica je odlučila da ostane u hilandarskoj luci Hrusiji. Kako bi se osiguralo da nije prekršila nikakva pravila, transportirana je na kopno u nosiljci, pažljivo izbjegavajući da stane na tlo.
Spominje se još jedna Srpkinja koja je potencijalno putovala na Svetu goru. Naime, manastir svetog Pavla sagrađen je pod pokroviteljstvom despota Đurđa Brankovića, a velikodušno ga je, uz razne druge svetinje, darivala despotova kći Mara.
Prema turskim kronikama, kaže se da je Mara posjetila planinu Atos u to vrijeme, ali samostanska tradicija proturječi ovoj tvrdnji, tvrdeći da je ona doista igrala ulogu u njegovom uspostavljanju kao supruga sultana Murata II., ali se namjerno suzdržala od kročenja na planinu. poluotoku zbog stroge zabrane žena.
