Priča o Vesni Petrović, ženi koja je kao beba ostavljena u plastičnoj kesi, postala je jedna od najtragičnijih i najpotresnijih priča o napuštanju i potrazi za identitetom. Vesna je rođena 20. aprila 1963. godine, ali njeno djetinjstvo nije bilo ono koje bi većina nas smatrala normalnim.
Njena biološka majka ju je napustila, ostavivši je u plastičnoj kesi pored skladišta na Kalemegdanu, u Beogradu. Niko nije znao ništa o njenim roditeljima, niti o njenom poreklu, pa su je od samog početka života dočekali nepoznati ljudi i nepoznati svet. Bila je samo beba, bez imena i bez identiteta.
- Vesna nije imala prilike upoznati svoje biološke roditelje. Našla je dom u Ćupriji, gde su je usvojili roditelji koji su je voljeli, ali su, nažalost, preminuli pre više od trideset godina. Iako su je usvojitelji voljeli kao svoje, ona nikada nije saznala ko su bili njeni pravi roditelji. U njenom životu ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja o njenom poreklu i o tome ko je ona zapravo. Usprkos tome, Vesna je nastavila da živi, boreći se sa svakim danom i tražeći istinu koja je dugo bila skrivena.
Vesna je tek kao odrasla osoba započela potragu za svojim identitetom. Sve je počelo otvaranjem stare ladice u njenoj kući, koja je bila puna starih dokumenata. Iako se nije nadala da će tamo pronaći odgovore, ovo je bila ta početna tačka koja je pokrenula dug i bolan proces. Potraga ju je vodila od matičnog ureda u Starom gradu, pa sve do Zvečanske, nekadašnjeg doma za djecu, i Doma za nezbrinutu djecu Braće Jerković. Na svakom koraku je nalazila fragmente svoje prošlosti, ali nijedno od tih otkrića nije bilo dovoljno da razjasni ko je zapravo i šta joj se dogodilo u najranijem detinjstvu.
Sjećanja o tome ko je napustio Vesnu i ostavio je da sama traži svoj put, ostala su zamagljena. U izmaglici tih nesigurnih trenutaka, samo je jedna rečenica ostala u njenoj svijesti. Tada je, davno, rodica spomenula da postoji sestra bliznakinja koja živi u Novom Sadu. Ova rečenica postala je trag koji je Vesnu vodio dalje u potragu. Tri godine ranije, Vesna je na Facebooku, putem grupe koja se bavila traženjem izgubljenih i otetih djece, objavila post u kojem je navela da postoji sestra bliznakinja koja živi u Novom Sadu.
U poruci je također napisala: „Moja krvna grupa je B pozitivna. Iako nisam uradila DNK test, planiram to uskoro učiniti. Ako pronađem svoju majku, ne krivim je, želim samo upoznati je i saznati imam li još nekoga u porodici.“ Ove riječi, napisane s nadom i tugom, izražavaju njenu želju da sazna istinu. Vesna je bila odlučna da ne okrivljuje svoju majku, čak iako je osjećala da je napustila. Njena najdublja želja bila je da pronađe svoju rodbinu i sazna više o tome ko je ona zapravo.
- Vesna se sjeća svog života od trenutka kada je pronađena. Bila je smještena u šumu ispod Kalemegdana, u blizini skladišta Tehnohemije. Imajući samo nekoliko dana života, bila je umotana u bijelu dekicu, sa pupčanom vrpcom, i smještena u smeđu torbu koja je bila prekrivena šalom. Ova scena bila je urezana u njeno pamćenje, a ona je osjećala da njen život nije počeo u normalnim okolnostima.
Kao nedonoščad, Vesna je smještena u Zvečansku, dom za nezbrinutu djecu, koji joj je obezbedio sigurnost. Iako je to bilo mesto koje ju je zaštitilo, ono nije rešilo njeno pitanje identiteta. Vesna je bila svestan da je njeno poreklo i dalje nejasno, iako su joj u Zvečanskoj dodelili ime, a zvanično su joj dali datum rođenja 20. april 1963. godine. Kasnije, 1965. godine, usvojena je u Ćupriji, gde su joj roditelji promenili ime u Vesna Petrović.
Vesna nije gubila nadu da će pronaći svoju sestru bliznakinju, jer veruje da bi sličila njoj. Nadala se da će uz pomoć društvenih mreža i ljudi u zajednici, njena potraga biti uspešna. Danas, ona i dalje traži odgovore, nadajući se da će jednog dana pronaći svoju biološku porodicu i saznati više o svom poreklu. Iako su je usvojitelji voljeli, ona nikada nije prestala da istražuje istinu o svom životu i o tome ko je ona zapravo
