DODATNI SADRŽAJ
Na gradilištima razasutim po europskim gradovima, od Njemačke do Švedske, svakodnevni zvuci rada isprepliću se s bosanskim jezikom, prožetim humorom i gorčinom. Ova mješavina psovki i melodija, praćena mirisom betona i znojem marljivog truda, sažima svakodnevni život Bosanaca koji su proveli desetljeća gradeći ne samo građevine, već i živote daleko od svoje domovine. Njihova je pripovijest složena – priča koja obuhvaća potragu za boljim životom, nostalgiju, preživljavanje i nepokolebljivo očuvanje dostojanstva u izazovnim okolnostima.
Početni priljev ove radne snage započeo je 1960-ih, nakon potpisivanja ugovora o radu između bivše Jugoslavije i zemalja poput Njemačke i Austrije. Tada su brojni Bosanci, vođeni skromnim sredstvima, a ambicioznim težnjama, krenuli u pothvat neizvjesnosti. Stigli su bez znanja lokalnog jezika, bez sigurnosti i često bez konačnog plana – osim za jednu jedinu svrhu: zaraditi novac i uzdržavati svoje obitelji. Dok su mnogi namjeravali ostati nakratko, to takozvano “privremeno” zaposlenje često je trajalo desetljećima, a neki se pojedinci nikada nisu vratili. Novi val javlja se 1990-ih, potaknut sukobom u Bosni i Hercegovini koji pojedince tjera u egzil.
Među onima koji su zastupljeni u ovim stupcima su profesori, studenti, vozači, radnici i inženjeri—svi ujedinjeni u zajedničkom polazištu unutar nepoznate zemlje. Bauštela je zajednički nazivnik, prostor u kojem je dokumentacija nepotrebna, a bitna je otpornost i ustrajnost. Mnogi su pojedinci po prvi put uzeli lopatu ili mlin, napuštajući život koji će se nepovratno promijeniti. Njihova jutra počinju dok grad ostaje u snu – rani sati ispunjeni kavom iz termosice i cigaretom, popraćeni humorom i psovkama. Na gradilištu se prijateljstvo ne mjeri činom ili pozadinom, već željom da se pomogne jedni drugima.
Podnošenje hladnoće, vrućine i zahtjeva stresa postaje dio svakodnevnog života. Svaka ekipa ima svog “vješta za sve”, pojedinca vještog u različitim zadacima, od vodoinstalaterskih do električarskih radova. Ovaj duh domišljatosti, zajedno s bosanskom upornošću i prilagodljivošću, je ono što ovim pojedincima omogućuje da ostanu na površini. Identitet dijaspore ostaje nejasan. U naciji koja im služi kao domaćin, oni se neprestano smatraju “strancima”, dok se u njihovoj zemlji porijekla gleda kao “autsajderima”.
Njihovi potomci odgajaju se u stranoj kulturi, često gubeći dodir sa svojim jezikom, dok roditelji nastoje zadržati svoja sjećanja, tradiciju i vjeru. Nedjeljom se bave bosanskohercegovačkom televizijom, uživaju u domaćoj glazbi i piju kavu kao da su u domovini. Međutim, njihov osjećaj pripadnosti je fragmentiran; više ne pripadaju u potpunosti niti jednom mjestu. Unatoč tome što zarađuju veće plaće nego što bi zarađivali u svojim matičnim zemljama, cijena ovakvog načina života je znatna. Svakodnevna odricanja su uobičajena – pojedinci se muče i štede, grade kuće u Bosni u koje se možda nikada neće useliti. Žene često rade u tvornici, čiste i pripremaju hranu u komercijalne svrhe. Obitelji se rijetko spajaju, brakovi često propadaju, a djeca sazrijevaju ubrzanim tempom.
Taj nemilosrdni i tihi danak neminovno uzima svoj danak. Posljedice po zdravlje su neizbježne, a manifestiraju se bolovima u leđima, oštećenjima zglobova i respiratornim problemima. Jednako je značajna i psihološka težina, koja uključuje osjećaj usamljenosti, tjeskobu u vezi sa sigurnošću posla i nesigurnost oko dokumentacije i pravnog statusa. Međutim, pritužbe su rijetke. Radnici iz Bosne na gradilištu su se prilagodili izdržati, šutjeti i nastaviti naprijed. Ispod fizičkog rada krije se posebna filozofija postojanja koju karakteriziraju nepokolebljiva odlučnost, humor i autoironija. Ove osobe posjeduju razumijevanje svojih okolnosti i razloga svoje prisutnosti, ali ipak zadržavaju svoje dostojanstvo.
Ovo dostojanstvo vidljivo je u njihovim izrazima, šalama koje dijele i u svakoj građevini koju podignu. Po povratku kući, ako to odluče, često shvate da se svijet iz kojeg su otišli promijenio. Dok neki ostaju u dijaspori do svoje mirovine, njihova srca ostaju podijeljena između dva svijeta. Radnik iz Bosne na gradilištu utjelovljuje više od svog zanimanja; on je otac, brat, muž i sin. Kao neizgovorena sila, on je uspostavio budućnost svoje obitelji predanošću i žrtvom.
Iako možda nema kipa podignutog njemu u čast ili ulice nazvane po njemu, njegova ostavština opstaje u betonu europskih gradova, odražavajući se u postignućima njegove djece, domovima koje je sagradio i životima koje je promijenio. Ova priča vrti se oko neviđenih heroja koji, usprkos svim izazovima, zadržavaju svoju ljudskost. Ove osobe posjeduju dostojanstvo, pamćenje i ponos. Iako njihovoj svakodnevnoj egzistenciji možda nedostaje glamura, ona obiluje hrabrošću. Upravo je ta kvaliteta ono što im jamči poštovanje; ako ne spomenik, onda u najmanju ruku priznanje.
