BONUS TEKST:
Smrt ne označava kraj postojanja, već transformaciju duše u potpuno drugačiji način života. Prema pravoslavnoj doktrini, koja se stoljećima prenosila kroz učenja svetaca, teologa i duhovnika, ljudska duša preživljava prestanak tjelesne funkcije, egzistirajući u određenom stanju prvih dana nakon smrti, smještena između zemaljskog i nebeskog carstva. Tijekom prva dva dana nakon smrti, duša ostaje djelomično povezana sa zemaljskim vezama koje je njegovala.
U pratnji anđela, duša može slobodno proći kroz različita mjesta koja su imala značaj, kao što su dom, crkva, mjesto štovanja i grobnica u kojoj počiva fizičko tijelo. Duše čestite prirode imaju tendenciju ponovnog posjećivanja mjesta gdje su činile dobra djela, dok one s jakim vezama s materijalnim dobrima imaju tendenciju zadržavanja u poznatom području koje su napustile, tražeći utjehu u poznatom okruženju. Trećeg dana duša prelazi u više stanje postojanja. Prema predaji, time počinje njezino uzdizanje k Bogu, slično Kristovom uskrsnuću. Tijekom ove faze uključuje se u susrete s duhovnim entitetima, dobronamjernim i zlonamjernim.
Ova duhovna interakcija nadilazi puku viziju; služi kao procjena koja otkriva istinsku pripadnost duše – je li privučena svjetlom i Božjom prisutnošću ili je gurnuta u tamnije područje, je li se tijekom svog zemaljskog života udaljila od vrline. Duhovni edukatori, među kojima i sveti Ivan Šangajski, ističu da svijest pojedinca nakon smrti postaje znatno življa. Jednom kada je oslobođena ograničenja fizičkog tijela, duša doživljava povećanu sposobnost osjećanja i razumijevanja. Sve radnje poduzete tijekom života – bilo kreposne ili drugačije – preživljavaju u sjećanju, koje je sada oslobođeno magle zaborava.
U tom stanju pojedinac više ne razmišlja o materijalnim dobrima, profesionalnim obvezama ili svakodnevnim brigama; nego se fokus pomiče isključivo na stanje vlastite egzistencije, njegove postupke i unutarnje raspoloženje koje nosi sa sobom. Bog je čovjeku dao besmrtnu dušu, a vremenito postojanje služi samo kao priprema za vječnost. U nedostatku ovog vječnog značaja, svi napori – bilo da se radi o naporima, djelima dobrote ili privrženosti moralnim načelima – činili bi se uzaludnim. Uskrsnuće Kristovo omogućilo je svima koji u Njega vjeruju i žive po Njegovim zapovijedima da ustraju u životu u vječnom Kraljevstvu. Slično načinu na koji naša tijela posjeduju osjetila i svijest, duša zadržava svoju sposobnost opažanja, osjećanja i reagiranja čak i nakon smrti.
U određenim slučajevima, pojedinci koji se približavaju kraju svojih života doživljavaju vizije u kojima identificiraju preminule voljene osobe, osjećaju prisutnost anđela i svjedoče svjetlu. Takvih se iskustava ne treba bojati; nego bi trebali poslužiti kao podsjetnik da duhovno područje nije samo apstraktno, već je doista vrlo opipljivo. Unatoč sve većoj učestalosti suvremenih izvještaja o “životu poslije smrti”, najpouzdaniji izvor razumijevanja ove teme ostaje Sveto pismo i nauk Crkve.
Ovi nas tekstovi upućuju da nakon smrti dolazi izvorni sud – trenutak kada duša vidi svoju pravu prirodu, više nije zavedena iluzijama prisutnim u ovom svijetu. Najvažnije razmatranje je da svaki pojedinac kuje svoj vlastiti put kroz svoje postojanje – bilo da se približava svjetlu kroz vjeru, ljubav i pokajanje, ili se udaljava kroz nemar i nepoštovanje. Nakon napuštanja fizičkog oblika, nećemo biti suđeni po riječima, već po dubokoj biti našeg bića. Stoga, kako naglašavaju svećenstva, potrebno je živjeti svjesno, prihvaćajući ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Smrt ne označava kraj, već početak vječnog postojanja – definiranog onim što ostavljamo iza sebe kao pojedinci i također onim što nosimo u sebi.
