Mnogi od nas su napustili rodne kuće, gradeći život na nekom drugom mestu, nadajući se da će tako stvoriti bolje uslove za sebe i svoje potomke. Međutim, kada se vratimo na ognjište s kog smo potekli, lavina emocija se pokrene, a neke slike nikada ne blede iz sećanja.
- Na blagom povjetarcu ranog proljeća, crvena vrata stoje visoko, premošćujući jaz između obnovljene betonske terase i ulaza u trijem drevnog Landar novčića. Bila su to vrata preko kojih sam se jednom vinuo, čvrsto ih grleći, kao da me njihove vječno zahrđale ručke mogu prenijeti u carstvo čarobnih priča.
Čvrstim stiskom držim se za vrata kao da prihvaćam stalnu radost koja me vodi. Dodir raspadanja ostaje na mojoj ruci, ostavljajući ostatke na mojim dlanovima. Preskočivši prag, ulazim u poluotvoreni hodnik, mjesto gdje bismo sestra i ja sanjale o dalekim svjetovima. Dok se polako krećem, prolazni tračci života na ovom mjestu bljesnu mi pred očima. Kroz još neotvorena smaragdna vrata velike gostinjske sobe ugledam brojne pojedince, muškarce i žene, nepokrivenih glava i okićenih šalovima. Otac, stojeći s kondirom, puni čaše rakijom. Vazduh je ispunjen esencijom slave, ljeta i Svetog Pantelejmona. Moja majka prilazi tim vratima, s rukama natovarenim stvarima, iako se sada pitam jesu li zelena ili siva.
S pladnjem kiselih paprika u rukama, snalazi se po sobi. Na suprotnoj strani, ona se bori s tvrdoglavim vratima. U tom trenutku prisutan sam ja, mala i dlakava pojava, ali željan pomoći. Hitro skočim na noge, zgrabim bravu i dopustim majci pristup, a sve to iznutra ustuknem pred ljepljivim ostatkom koji prekriva bravu, ostavljajući mrlju na mojim rukama.
Naglim pokretom okrenuo sam kvaku i otvorio vrata, samo da bih otkrio da moje majke nema nigdje. Izostao je poznati prizor gologlavih pojedinaca okupljenih oko dugačkih stolova u G, zajedno sa ženama s maramama koje su držale svoje snažne govore. Nije bilo ničega, čak ni utješnog poda moje sobe iz djetinjstva u kojoj sam odrastao. – Mama, mama, mamaaaaa – čula sam panični glas svoje desetogodišnje kćeri koja je cijelo vrijeme bila uz mene. Prema njezinom kasnijem iskazu, svjedočila je mom ojađenom izrazu lica koji se odražavao u razbijenom zrcalu koje je ostalo u usamljenom kutu tog praznog prostora.
U toj prostranoj gostinjskoj sobi dogodio se ključni trenutak koji je uzrokovao raspad moga dragog carstva iz djetinjstva – onog koje smo držali u sebi do posljednjeg daha. Sve se raspetljalo preda mnom, odmah na ulazu u tu prostoriju, gdje se pod, zanemaren od onih koji su ga naslijedili, raspadao u dubinu, povlačeći sa sobom krhotine našeg skromnog namještaja. Dogodilo se upravo tamo, na mjestu koje sam zvao domom.
U dubini te trošne nastambe bacio sam oko na srušeni drveni stol, koji je podsjećao na onaj za kojim smo dijelili bezbrojne obroke i za kojim bi se okupljali đakoni za radosne prigode poput vjenčanja i slavlja. Upravo u toj sobi su sestre mog pradjeda, mog djeda i mog oca izmijenile zavjete. S njegovih malih prozora mogla se vidjeti rijeka koja teče. I upravo je unutar ovih zidova obilježen moj vlastiti brak, obilježavajući kraj loze koja je trajala stoljeće i pol. Kako je vrijeme prolazilo, preselili smo se u raskošnije i ekstravagantnije odaje.
Prozori na toj prostoriji bili su pokvareni, s razbijenim staklom. Smještena u kutu, prastara zelena komoda, ručno izrađena s ljubavlju, stajala je kao dokaz miraza moje majke. Sada sam siguran u njegovu zelenu nijansu. Međutim, sve što je nekada bilo u njemu sada nesigurno visi preko ruba zaborava.Dok mi ta misao prolazi glavom, vjerojatno su lopovi divljali po kući takvom silinom da je pod popustio pred njima.
U tom trenutku, zvuk glasa moje kćeri još jednom dopire do mojih ušiju dok ona uzbuđeno uzvikuje: “Vidiš, cipela!” Njezin maleni prst usmjerava moju pozornost na kut kraj komode, gdje sada počiva, lagano uvrnuta, nekoć živahno crvena dječja cipelica.Nakon četvrt stoljeća zateknem se kako gledam u jednu jedinu cipelu, isti onaj par koji sam jednom izuo i koji mi je majka u naletu bijesa sakrila kao kaznu.Dok me moja kći vuče za rukav, pitam se može li biti istina da su moje noge nekoć bile tako malene.
Mama je nježno predložila da istražimo druge sobe, uvjeravajući me da su ugodnije.Samo malo dalje, ostale sobe čekaju. Središnja prostorija, ukrašena “vinaz” pločicama, služi kao kuhinja i blagovaonica, au nju se ulazi kroz isti trijem. Vrata nisu zaključana, što mi dopušta da ih oprezno otvorim. Zvuk škripanja ispunjava zrak, gotovo probijajući moje bubnjiće. Dok ulazim unutra, dočeka me mrak, dok debela, čađavo zelena zavjesa prekriva jedini prozor.
Podižem nogu da još jednom prijeđem preko praga, ali odjednom osjetim snažan potez koji me vuče unazad popraćen povikom: “Ne!” To je moj suprug koji me danima nagovarao da ne idem u rodno mjesto. Došao je s nepostojećim obavezama, a kao izgovor koristio vlastitu nepostojeću hladnoću i potrebu popravka na “jugu”. Znao je, kasnije je priznao, kakvo je stanje na ognjištu na kojem sam prvi put stupio na ovaj svijet i proveo svoje blažene dane djetinjstva, bosonog i bezbrižan. Znao je, ali nije imao hrabrosti to podijeliti sa mnom.
Dok smo se vraćali, pokušao je smiriti oluju koja je bjesnila u meni, podsjećajući me da joj moram barem jednom svjedočiti.Kad sam ušao, oprezno sam istražio područje, zahvalan što me spriječio da padnem u još jednu provaliju, sličnu onoj u gostinjskoj sobi. Dok su mi se oči privikavale na tamu, otkrio sam iznenađujući prizor: pod, ukrašen pločicama, naglo se spustio u podrum, noseći sa sobom stol i stolice. U prvom planu bio je izlizani bijeli kredenc, pored umivaonika i netaknutog bijelog smerderevca. Nevjerojatno, sve ostalo je djelovalo netaknuto.
Usprkos trudu, nisam uspio ući u djevojačku sobu, prostor koji je moj otac, koji je nosio cijenjenu titulu prvog u selu, nadogradio drvenim podom. Nadalje, nisam mogao istražiti kupaonicu, za koju su susjedi obavijestili da je moj otac također pretrpio kolaps.Jedina soba koja je ostala netaknuta bila je djevojačka soba. Je li to imalo neko simbolično značenje ili je trajnost poda igrala ulogu, ne mogu sa sigurnošću reći. Međutim, sjećam se da nisam bio zadovoljan jer sam već bio preplavljen šokom.
Naše utočište djetinjstva, naše dvorište, bilo je pravi rajski vrt. Ispred naše kuće bilo je neprestano izloženo rascvjetalo cvijeće, a veličanstveno, uvijek netaknuto stablo bijele akacije ponosno je stajalo za moj užitak. Odmah preko puta, u staji su bile naše kokoši, dok je fontana, koju su vješto izradile očeve ruke, šikljala vodom. Dalje dolje, na blagoj padini, prostrana građevina sadržavala je i staju i sjenik. Uz nju, s druge strane ulice, stajala je praktična kuhinja, a odmah ispod ograde ležao je prostrani voćnjak. Unutar ovog voćnjaka uspijevale su voćke, prošarane blagim tokom kristalno čistog planinskog potoka.
Moj napredak je zaustavljen kod trošne dugačke staje, koja se srušila prije nekoliko godina; iza nje, gdje je nekoć bio voćnjak, sada je stajala gusta šuma, zamijenivši lubenice i dinje koje su nekad uspijevale. Na mjestu izvora i rezervoara vode koji je pružao pomoć u ljetnim mjesecima, sada je stajala golema vreća iz koje su virile mladice.
U tom trenutku moj se otporni duh srušio. Zatekla sam se kako tonem u bujne, neukroćene vlati trave, svladana suzama. Tihi jecaji parali su joj tijelo, izazivajući drhtaje kroz nju. Osjećao sam se kao da djelić mog bića odlazi, ostavljajući za sobom oazu koju je zamijenila pusta pustinja.
Dok sam slušala, čula sam muža kako upozorava djecu da me ne diraju, objašnjavajući da bi njoj tako bilo zgodnije.Dok smo zatvarali drvenu ulaznu kapiju i bacio posljednji pogled na svoju rodnu kuću, svoje dvorište i svijet mog djetinjstva, suze su se same osušile. Međutim, teškoća nije nestala, bilo da je to bio trenutak zatvaranja vrata ili trenutak kad sam se okrenuo da bacim posljednji pogled. Tek nešto pedesetak metara dalje, s prozora viri starija žena.
Pita: “Jesi li?Kad me pitaju, odgovaram jednostavnom potvrdom, govoreći: “Jesam.Dok je odlazio iz rezidencije, razmijenio se naš rastanak. Karakteristika je planinskih žena da prikrivaju svoje emocije, zbog čega nije iznenađujuće što se suzdržava da me zagrli, usprkos njezinoj brizi i brizi tijekom mog djetinjstva. Njegov pogled susreće moj dok primjećuje transformaciju kroz koju sam prošla, primjećujući znakove starenja koji su postali očiti.
Bez riječi, suze mi ponovno teku niz obraze. Bez obzira na to shvaća li on razlog mojih suza ili ne, za mene je nevažno. Djeca me zovu i ja ulazim u naš omaleni “jugo”. Služi kao fizički oproštaj s mojim djetinjstvom i prebivalištem koje je nekad bilo preplavljeno ljubavlju prema meni. No, moja se duša oprostila davno, prije jedno desetljeće, popraćena suzama. Naknadno sam svoje voljeno carstvo djetinjstva iz topline doma preselila u zakutke svojih sjećanja. Priznao sam da više nisam vezan ni za koga i potisnuo sam sliku trošne kuće i zaraslog dvorišta. Ostaju nepromijenjeni, baš kao što sam ih ostavio s deset godina. Staze i putevi nisu podlegli rastinju, a selo vrvi od stanovnika…
Godinama kasnije, nakon gorko-slatkog oproštaja s mojim djetinjstvom, druga je osoba izgradila novu nastambu na izvornim temeljima kuće iz 20. stoljeća, nimalo ne nalik na skromno prebivalište u kojem je zidar prvi put došao na svijet.Dok se u današnje vrijeme odvažim na tu blizinu, pogled mi se susreće s nastambom ukrašenom grimiznim pločicama, smještenom usred bujnog lišća, vidljivom s vijugave staze na brdu.
U tom trenutku sam siguran da je upravo ovo mjesto mojeg rođenja. I to je sve. Jadikovanje koje me nekoć izjedalo zbog zaraslog stanja očevih voćnjaka, isključivo u selu mojih predaka, potpuno je nestalo. Više ne čeznem za prisutnošću pokojnog oca i majke, koji su odsutni od odlaska u Njemačku. Umjesto toga, uranjam u dubinu sadašnjeg trenutka, izvlačeći iz dubine duše djeliće daleke prošlosti.
Nisam siguran je li to što je utješilo moje srce i izliječilo rane gomilanje mudrosti tijekom godina ili protok vremena. Međutim, ono što znam je da će dom u kojem su moja djeca došla na ovaj svijet zauvijek biti mjesto topline i ugode za njih i njihove buduće generacije. Slično tome, dom u kojem je rođen njihov otac bit će sačuvan i poboljšan do dana kada budem tražio oprost od Boga.Ako zanemarimo korijenje, stablo će brzo uvenuti i umrijeti.
