Za ovaj vikend spremili smo vam jednu jako neobičnu i jako zanimljivui temu. Da li ste možda sujevjerni? Evo, o čemu pišemo u našem današnjemu članku….
Jedna od najvažnijih stvari je posjetiti grobove naših najmilijih koji, nažalost, više nisu s nama. Lijepo je i uputno držati te grobove urednima i urednima. Otac Predrag osvrnuo se na nekoliko stvari koje većina ljudi radi na Dušni dan, a neke od njih su paljenje cigareta i nošenje plastičnog cvijeća. Otac Predrag Popović podsjetio je vjernike u propovijedi na spomendan na važnost tog dana i dostojanstveno ophođenje prema pokojnicima.
Kazao je kako odlazak na groblje nije samo čin sjećanja nego i molitveni susret s precima jer, kako objašnjava kršćanski nauk, oni nisu umrli nego su promijenili svoje živote za vječnost. Jedan takav značajan savjet je da umjesto paljenja cigarete na groblju koristite kantu. U suprotnom, ako ga gost nema, bolje bi bilo da ga posudi s nekog drugog obližnjeg groba. Držanje tamjana i dizanje dima u zrak simbol je zračenja molitve Bogu i odavanja počasti pokojniku. Ljudima koji ga pitaju često govori je li ispravno razgovarati s mrtvima.
“Jasno je da u tome nema ništa loše”, odgovara on. Vjernici ne vjeruju u konačnu smrt nego u uskrsnuće, a upravo ta vjera čini smislenim stati uz grob, podijeliti s pokojnikom nešto novo iz života, izreći iskrenu misao, zahvaliti se ili pomoliti. Posebno je apelirao da se ne donose plastični vijenci i cvijeće. Osvrćući se na odluku pokojnog patrijarha Pavla, koji je zabranio korištenje plastičnog cvijeća na sahranama i parastosima, otac Predrag objašnjava da ono ne trune; uljepšavanje grobljanskog prostora blijedi, ali simbolički briše prolaznost i pokajanje koje vjera propovijeda.
Pa bi vas umjesto toga zamolio da na grob donesete pravo cvijeće, po mogućnosti iz vlastitog vrta – ruže, grančice ružmarina, sezonsko cvijeće. A kada presuše, kaže, i to ima svoje značenje: podsjeća nas da bez Boga sve prolazi. Običaj je da se na grob ponese ječam i vino – dakle, simbol života i uskrsnuća. Ako je svećenik na groblju, onda je vrlo dobro pozvati ga na molitvu. Potom se vjernici pomole, potpišu i ondje tiho i dostojanstveno obiđu grob pokojnika. Tako don Popović podsjeća da nam danas još manje trebaju prizori gozbe i veselja, jer postavljanje bogatih trpeza, galama pa čak i piće na groblju, sve je to potpuno suprotno duhovnoj biti toga dana. Umjesto toga, valjalo bi podijeliti sokove, malo kave, malo voća – kao znakove zajedničkog sjećanja i suosjećanja, u tišini i duhu molitve.
Na kraju poručuje vjernicima da ne zaborave svoje prethodnike – one koji su im u baštinu ostavili ime, sjaj krštenja, dom i povlastice. Čuvati i čuvati njihove grobove; častiti ih kroz molitvu i sjećanje je naš rad i duhovna muškost. Kaže da su zadušnice prigoda da se podsjetimo da nismo sami na svijetu, da znamo da smo tajni dio velikog lanca života i vjere te da se molitvom i dostojanstvom susretnemo s onima koji su otišli prije nas.
