Na prvi pogled, fotografija djeluje kao romantičan prizor mladog para koji dijeli trenutak duboke ljubavi.Na prvi pogled djeluje kao bezazlen prikaz mladog para koji dijeli trenutke nježnosti i ljubavi ali..
Gledalac bi mogao pomisliti da se radi o klasičnom prikazu dvoje ljudi koji su pronašli sreću jedno u drugome, možda čak i o sentimentalnoj uspomeni iz mladosti, sačuvanoj kako bi se vječno pamtila. Međutim, ispod tog naizgled nježnog prikaza krije se priča koja je mnogo mračnija i daleko složenija od puke romanse.
- Fotografija je nastala negdje tokom kasnog 19. ili ranog 20. stoljeća, u vremenu kada su običaji i društvene norme bili znatno drugačiji od današnjih. U to doba, posthumna fotografija bila je praksa koja se relativno često susretala u raznim kulturama. Ljudi su se opraštali od svojih najbližih tako što su ih posljednji put prikazivali u položajima koji su trebali podsjećati na život. Ideja je bila da smrt ne prekida naglo sjećanje na voljenu osobu, već da ono ostane sačuvano kroz vizualnu uspomenu. Ovakva praksa danas se mnogima čini morbidnom, ali u kontekstu tadašnjeg vremena imala je potpuno drugačije značenje.
Na predmetnoj fotografiji žena se nalazi pored muškarca, odjevena i dotjerana kao da je spremna za svečani događaj. Njeno lice je pažljivo našminkano, kosa uređena, a na sebi nosi haljinu koja joj daje svečan izgled. Na površini, sve djeluje normalno: mladi par sjedi ili stoji jedno pored drugoga, kao da žele zabilježiti trenutak sreće. Međutim, tek kada se zna istina, prizor dobija jezivu dimenziju.
Naime, žena na slici već je bila mrtva u trenutku kada je fotografija snimljena. Samo četrdeset osam sati ranije, njen život se ugasio pod okolnostima koje nikada nisu do kraja razjašnjene. Uzrok smrti ostao je obavijen velom misterije, a ono što je uslijedilo izaziva i divljenje i nelagodu istovremeno. Njen suprug, koji je, prema svemu sudeći, osjećao duboku tugu i očaj zbog gubitka, odlučio je da je prikaže posljednji put u ulozi žive žene.
Umjesto da je dopusti da nestane u tišini i zaboravu, on je odabrao da je odjene, našminka i postavi pored sebe, kako bi zajedno pozirali pred objektivom. Za njega je to bila posljednja prilika da sačuva iluziju njihove zajedničke bliskosti. Na fotografiji, njih dvoje izgledaju kao da dijele intimni trenutak, ali suština je upravo suprotna: muškarac pozira s voljenom koja je već prešla na drugu stranu.
- Ova slika simbolizira snažnu ljudsku potrebu da se bori protiv prolaznosti i zaborava. Kroz povijest, ljudi su razvijali različite običaje i rituale kako bi se suočili s neizbježnim krajem života. Za neke je to bila religija, za druge umjetnost, a u ovom slučaju – fotografija. Njegov čin, iako nam danas može izgledati jezivo, predstavljao je izraz ljubavi, očaja i nade da uspomena može biti jača od smrti.
Takođe, ovakve fotografije podsjećaju na to koliko su granice između života i smrti nekada bile shvaćene drugačije. U vrijeme kada medicina nije bila razvijena kao danas, a smrtnost bila visoka, smrt nije bila skrivena ni tabuizirana. Ljudi su se suočavali s njom direktno, uključujući i kroz ovakve rituale. Fotografija preminule osobe bila je posljednji pokušaj da se sačuva njen lik u vremenu kada druge mogućnosti – poput video snimaka ili digitalnih albuma – jednostavno nisu postojale.
Za gledaoce današnjice, ovakva slika može izazvati jezu, pa čak i nevjericu. Pomisao da netko pozira pored mrtve osobe, i to predstavljajući je kao živu, čini se neprirodnom i uznemirujućom. Međutim, kada se stvari sagledaju kroz prizmu epohe u kojoj su nastale, te fotografije odražavaju drugačiji pogled na smrt – ne kao konačan prekid, već kao prolaz u kojem se i dalje mogla njegovati privid prisustva.
Muškarčev čin može se shvatiti i kao pokušaj da prevari samoga sebe, da barem na trenutak povjeruje da gubitak nije stvaran. To je svojevrsna iluzija, ali i izraz bola koji je teško obuzdati. Fotografija na kojoj njih dvoje stoje jedno uz drugo ostaje svjedočanstvo ne samo njihove povezanosti nego i ljudske nemoći pred neumoljivim zakonima života.
Na kraju, priča o ovoj slici nije samo priča o jednom paru, već i ogledalo cijelog vremena, običaja i načina na koji su ljudi tada razumjeli i prihvatali kraj života. Ona nas tjera da razmislimo o tome koliko se percepcija smrti promijenila i koliko je snažna ljudska potreba da se odupre prolaznosti
