– Za danas smo vam spremili jedan retro članak, i vraćamo se u staru Jugoslaviju. Naime, živjelo se puno skromnije, a internet nije postojao kao ni mobilni telefoni, tako da je bilo puno više druženja, što je sasvim zdravije nego ovo danas…
Podijeljena na Facebook stranici “Nostalgija”, fotografija iz 1980-ih u Jugoslaviji izazvala je veliki interes na društvenim mrežama zbog neobičnog elementa. Prikazujući tipičan stan iz tog doba, gledatelji su brzo uočili detalj koji se rijetko viđa u današnje vrijeme. Slika prikazuje toplo i ugodno okruženje, s djecom koja se sretno nalaze u krilu svojih roditelja, oslobođena od ometanja mobilnih telefona i drugih suvremenih naprava. Ovaj prikaz potaknuo je mnoštvo rasprava o kontrastnoj dinamici obiteljskog života u prošlosti i sadašnjosti. Promatrači su istaknuli da se u prijašnjim vremenima više vremena posvećivalo međuljudskim vezama, dok je tehnologija imala znatno manju ulogu. Korisnik je izjavio:
“Stan je bio kompletan u svakom pogledu. Očito je bilo obilje ljubavi, djeca su sretno sjedila u krilu svojih roditelja, što je imalo najveći značaj. Danas nije isto, jer je svatko zatvoren samo za sebe prostor, fiksirani na svojim elektroničkim uređajima.” Drugi se korisnik javio, napomenuvši: “Jasno se sjećam prvog slučaja kada sam svjedočio roditeljima koji su ljuljali svoju djecu u krilu, simbolizirajući vrijeme obiteljske privrženosti. Međutim, u sadašnjoj eri, čini se da je svačija pažnja posvećena isključivo njihovim mobilnim telefonima .
Osjećaji izraženi u ovim primjedbama evociraju čežnju za prošlim vremenima, kada je fokus bio na cijenjenim obiteljskim okupljanjima, a tehnologija je tek trebala dominirati našom svakodnevnom egzistencijom. Fotografija se pojavila kao snažan amblem nekompliciranijeg i potencijalno radosnijeg postojanja, služeći kao dirljiv podsjetnik na važnost obiteljskih veza i jedinstva.
BONUS TEKST:
- Od 1918. do 2003. Jugoslavija je doživjela različite državne strukture i promjene imena, predstavljajući više južnoslavenskih i drugih naroda. U monarhijskom razdoblju bila je poznata kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije je postala Kraljevina Jugoslavija. Pod komunističkom vlašću transformirala se u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, zatim Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju i konačno Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Nakon raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora formirale su Saveznu Republiku Jugoslaviju, odrekavši se imena Jugoslavija 2003. godine u sklopu rebrendiranja državne zajednice. 1. prosinca 1918. ujedinjenjem Srbije i Crne Gore s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, poznata i kao Kraljevina SHS.
Ovo proglašenje dogodilo se 29. listopada 1918., nakon sloma Austro-Ugarske u južnoslavenskim zemljama. Kasniji mirovni sporazumi s Austrijom, Bugarskom, Mađarskom i Italijom, kao i sporazum o granici s Italijom, učvrstili su granice Kraljevine SHS.
Obuhvaćala je oko 248.700 km² (ili 247.542 km² prema drugim procjenama), uključujući Srbiju (90.251 km²), Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju (56.536 km²), Bosnu i Hercegovinu (51.119 km²), Vojvodinu (Banat, Bačka, Baranja) ( 19.339 km²), Slovenija (Kranjska, Štajerska i dr.) (16.197 km²) i Crna Gora (15.264 km²). S ukupnim brojem stanovnika od oko 12 milijuna 1918., niti jedna nacionalna ili vjerska zajednica nije imala apsolutnu većinu. Prema rasporedu unutar stanovništva tijekom 1918. godine, najveći segment činili su pojedinci srpskog podrijetla, njih 38,8%. Odmah iza njih su pojedinci hrvatskog porijekla, koji čine 23,7% stanovništva.
Druge značajne skupine uključivale su Slovence sa 8,5%, Muslimane sa 6%, Makedonce sa 4,8%, Nijemce sa 4,2%, Mađare sa 3,9%, Albance sa 3,6% i razne druge. Po vjerskoj pripadnosti 1921. većina se izjašnjavala kao pravoslavci, njih 46,6% stanovništva, dok su rimokatolici i grkokatolici činili 41,2%. Preostali dio činili su muslimani s 11,1%, kao i pojedinci koji su se pridržavali protestantizma, judaizma i drugih vjera. Prema udjelu u ukupnom stanovništvu 1953. godine najveće etničke skupine bili su Srbi (41,6%), Hrvati (23,4%) i Slovenci (8,8%). Slijede između ostalih neopredijeljeni Jugoslaveni (5,9%), Makedonci (5,3%), Albanci (4,5%), Mađari (3%), Crnogorci (2,8%) i Turci (1,5%).
Većina neopredijeljenih Jugoslavena izjašnjavala se kao Muslimani i kao takvi bili službeno priznati 1960-ih. Tijekom godina mijenjao se nacionalni sastav stanovništva. Godine 1981., s ukupno 22,4 milijuna stanovnika SFRJ, postotak Srba smanjio se na 36,3%, Hrvata na 19,8%, Muslimana na 8,9%, Slovenaca na 7,8%, Albanaca na 7,7%, Makedonaca na 6%, Crnogoraca na 2,6%, Mađari do 1,9%, a ostali u različitim stupnjevima. Nakon Titove smrti 1980. godine, odgovornost predsjednika republike preuzelo je kolektivno Predsjedništvo, koje se sastoji od predstavnika svake republike i pokrajine.
U godinama 1980.-1981. izbili su radnički štrajkovi diljem zemlje, dok su se na Kosovu odvijale demonstracije Albanaca za odcjepljenje od Srbije. U drugoj polovici 1980-ih došlo je do oživljavanja političkih sukoba među republičkim vođama u vezi s pitanjima državnog ustrojstva, političkog pluralizma i republičkih gospodarstava. Nacionalistički zahtjevi i ideja o jedinstvenoj Jugoslaviji dobili su zamah, posebice u Srbiji i unutar Jugoslavenske narodne armije (JNA). Godine 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosovu i Vojvodini, što je rezultiralo prosvjedima Albanaca i brojnim žrtvama.
Dodatno, Srbija je izvršila utjecaj na vodstvo Crne Gore, učvrstivši svoju moć unutar Predsjedništva SFRJ. Od 1989. do 1990. u jugoslavenskim republikama nastaju nekomunističke političke stranke. Završni kongres SKJ održan je u siječnju 1990. u Beogradu; no komunistička vodstva Slovenije i Hrvatske povukla su se s kongresa zbog neslaganja s unitarističkom i velikosrpskom politikom SK Srbije na čelu sa S. Miloševićem.
