Nedavna objava javnog poziva za dodjelu poticaja za proizvodnju sadnog materijala voćaka, vinove loze, ruža i hmelja izazvala je značajan interes vlasnika zemljišta koji se žele baviti poljoprivredom. Ministarstvo poljoprivrede uputilo je otvoreni poziv javnosti koji traje do 28. studenog 2023. godine. Poziv je objavljen na službenim stranicama Ministarstva. Prema propisima kojima se uređuju poticaji za poljoprivredu i ruralni razvoj, povlasticu korištenja proizvodnih poticaja za sadni materijal imaju pravne osobe i poduzetnici. Pojedinačni korisnik može ostvariti pravo na poticaje do 700.000 dinara u toku jedne kalendarske godine.
Za dobivanje odobrenja za poticaje fizička osoba svoje zahtjeve mora podnijeti putem platforme eAgrar, odnosno portala ePodsticaji. Osim zanimanja za ruže, mnoge je fascinirao i hmelj koji se u Bačkoj nekada intenzivno uzgajao. Međutim, s vremenom je ta fascinacija nestala. Iako potencijalna dobit od uzgoja ove biljke može doseći i do 15.000 eura po hektaru, a Vojvodina je pogodna za njen rast, prinos od berbe hmelja ove godine u Bačkom Petrovcu iznosio je samo 10 hektara.
Dok se uzgoj hmelja u Petrovcu smanjio, on je i dalje prisutan usjev u regiji. Nekada je u Petrovcu pod uzgojem hmelja bilo i do 200 hektara obradivih površina, au cijeloj Vojvodini nekada je bilo 1500 hektara hmelja s tradicijom dugom 250 godina. Uzgajivač iz Bačkog Petrovca Rastislav Struhar ljetos je u intervjuu za novosadski Dnevnik iznio neobično zapažanje. Istaknuo je kako Pokrajina svake godine daje potpore za uzgoj hmelja, ali čini se da nema onih koji ih primaju. Struhar je dalje pojasnio da poljoprivrednici, ako bi rizome sadili na jesen, ne bi morali ponovno saditi idućih 15 godina. Umjesto toga, mogli su jednostavno odrezati korijen iznad razine tla i ponovno pokrenuti proizvodnju. Istaknuo je i da je prije nekoliko godina dobio novčanu pomoć za postavljanje stupova koji su neophodni za uzgoj hmelja jer oni narastu dosta visoko i široko, dosežu visinu i do šest metara i široko se ovijaju.
Struhar je ispričao kako je dobio pomoćni poticaj od tri milijuna dinara koje je odlučio utrošiti za oživljavanje hmeljarstva. O svojim planovima razgovarao je s Ministarstvom poljoprivrede i lokalnom samoupravom, no pomaka, nažalost, nije bilo. Unatoč tom nazadovanju, primjećuje da se sve veći broj vlasnika malih poduzeća odlučuje za proizvodnju piva zanatske proizvodnje, dok velike industrijske pivovare i dalje dominiraju tržištem.
Iako ne prodaje hmelj lokalno, ovaj poljoprivrednik ga izvozi u zemlje poput Njemačke, Poljske, Italije i Hrvatske. Ti strani uvoznici, bilo da su proizvođači čaja, pivovare ili trgovci, cijene kvalitetu njegovog hmelja, što domaće pivovare kao da ne prepoznaju. Povremeno se male količine hmelja, svega nekoliko stotina kilograma, prodaju craft pivovarama, ali ta prodaja nije značajna jer te pivovare proizvode samo male količine piva. Za razliku od duhanske industrije, koja je tijekom procesa privatizacije od novih vlasnika zahtijevala kupnju s lokalnih polja, Vlada nije naložila domaćim pivovarama da kupuju hmelj iz lokalnih izvora. Zbog toga su poljoprivrednici prestali uzgajati hmelj prije dva-tri desetljeća kada su došli strani prerađivači, a nije bilo domaćih kupaca. Nekada su zemljoradnici obrađivali okolna sela Bačkog Petrovca i šire, pa i u Sremu. Petrovac je bio središte uzgoja hmelja, a tu je i danas dobro očuvano skladište i strojevi.
Prema riječima ovog proizvođača, prosječna bruto zarada je oko 15.000 eura. Međutim, važno je napomenuti da troškovi proizvodnje mogu biti prilično visoki, posebice zbog radno intenzivne prirode uzgoja hmelja, što zahtijeva zapošljavanje sezonskih radnika. Ovi izdaci predstavljaju najveće financijsko opterećenje za svakog poljoprivrednika, jer su oni odgovorni za izravno financiranje ovih troškova. Inozemno tržište hmelja je sigurno, s povoljnim cijenama i državnom potporom. Za razliku od burze, hmelj se ne smatra robom kojom se trguje, a zarada se procjenjuje na temelju desetljeća dugog prosjeka.
Suprotno tome, vjerojatno je da su potrebna značajna početna ulaganja, koja iznose čak 30.000 do 35.000 eura po hektaru, ono što sprječava poljoprivrednike da prijeđu na uzgoj hmelja. Bez obzira na to, nakon što se izvrši početno ulaganje, nema potrebe za daljnjim kapitalnim izdacima. Neophodno je godišnje održavanje korijena, sezonski rad, agrotehnologija i veliki napor da bi se ostvario profit – navodi Struhar.
