– Za danas jedan info i vijest o tome, kako pokrenuti sopstveni biznis i biti svoj gazda. Naravno, ovo važi za sve one koji imaju svoj komad zemlje, a ne znaju šta zasaditi. Govorimo o pistaćima koji su u marketima itekako skupi….
Konzumacija koštuničavog, orašastog i bobičastog voća postaje sve popularnija u svijetu, pa tako iu Europi i kod nas, jer ljudi sve više daju prioritet zdravoj i uravnoteženoj prehrani. Prednosti pistacija prvi su shvatili Talijani, koji su bili jedni od pionira u Europi. Car Vitellius odigrao je ključnu ulogu u uvođenju pistacija u Rim tijekom prvog stoljeća nove ere. Osim toga, rimska knjiga recepata “Apicius”, koja datira iz 5. stoljeća, uključuje pistacije u brojne kulinarske pripravke. Podrijetlom iz Selišta, Dejan Jakovljević se dugo bavi proizvodnjom sadnog materijala. No, bilo je to prije pet godina kada je došao na inovativnu ideju o uzgoju pistacija i distribuciji njihovih sadnica. Prema njegovim riječima, u Srbiji postoje sadnice koje mogu izdržati oštre zimske uvjete i dati rod bez potrebe zaštite i posebne njege.
Kao rezultat toga, sada posjeduje 50 četverogodišnjih stabala pistacija. Prema njegovim riječima, riječ je o brižljivo orezanim matičnim biljkama kojima je cilj maksimizirati broj pupova dostupnih za cijepljenje. Uz to, nedavno je posadio oko 200 sadnica koje će ostaviti da sazriju i daju plodove. Pistacije, poznate kao nasmijani orašasti plodovi u Iranu i sretni orašasti plodovi u Kini, imaju dugu i povijesnu povijest. Ovi drevni zalogaji mogu se pratiti do paleolitika, što ih čini prapovijesnim užitkom. Uz nasljeđe koje se proteže najmanje 9000 godina, ljudi u pistaćima uživaju od pamtivijeka. Vrijedno je napomenuti da pistacije zauzimaju značajno mjesto u biblijskim navodima kao jedna od dvije spomenute koštuničave voćke.
- Na temelju svog opsežnog iskustva u uzgoju pistacija u našem podneblju, on tvrdi da nema problema u zaštiti ili održavanju, budući da pistacije kao biljna vrsta pokazuju izvanrednu otpornost. Prema Dejanovim riječima, smola koju ispuštaju ove biljke ima snažan miris na borovinu, koji služi kao odvraćanje od insekata i divljih životinja, sprječavajući ih da priđu. Prema Jakovljevićevim riječima, u drugom dijelu ljeta nužno je zaštititi se od crne pjegavosti. Iako se navodnjavanje preporuča, ono nije obavezno zbog strukture korijena biljke koja brzo prodire u dublje slojeve tla gdje vlaga ostaje stalna.
Ne postoji opasnost od oštećenja sadnica mrazom, stoga je zimska zaštita nepotrebna kako bi se spriječio prerani rast. Za optimalan rast i upijanje vlage tijekom zimske sezone preporuča se sadnja voćaka, uključujući i druge sorte, u jesenskim mjesecima. Za optimalan rast preporučljivo je saditi do kraja siječnja jer se krajem veljače počinju razvijati žile koje podsjećaju na lješnjake. Potrebno je otprilike tri do četiri godine da sadnice počnu davati plodove, iako je nerealno očekivati značajan prinos u prvim godinama.
Proces gnojidbe, iskorjenjivanje korova, formiranje sadnica i drugi marljivi napori ključni su za osiguravanje plodnog ishoda. S obzirom na cijenu ploda i impresivan urod od 15 kg po stablu u samo deset godina, možemo sa sigurnošću zaključiti da je ova voćna vrsta doista isplativa. Životni vijek stabala pistacija varira ovisno o sorti i uvjetima u kojima se uzgajaju. Iranske sorte, poznate po svojoj dugovječnosti, mogu živjeti i do 100 godina čak i bez opsežnih poljoprivrednih zahvata. S druge strane, kalifornijske sorte imaju kraći životni vijek, obično oko 35 godina. Primjena agrotehničkih postupaka s ciljem povećanja prinosa ima neželjenu posljedicu skraćivanje životnog vijeka raznih vrsta voća, poput pistacija.
Napor i pritisak koji se stavlja na biljku kroz ove mjere rezultiraju skraćenim razdobljem produktivnosti. Iran je poznat kao rodno mjesto pistacija, ne zbog idealnih klimatskih uvjeta (-5 noću i +45 danju), već zato što drugo voće tamo teško uspijeva. Unatoč njihovoj sposobnosti da izdrže ekstremne temperature, ove biljke zahtijevaju izravnu sunčevu svjetlost ljeti za fotosintezu i sazrijevanje plodova. Njihova otpornost omogućuje im da uspijevaju u širokom rasponu temperatura, u rasponu od -25 do +50 stupnjeva.
Prema riječima Dejana Jakovljevića, naša proizvodnja uključuje tri različite sorte: Aegina, Kerman i Peters. Aegina, podrijetlom iz Grčke, posebno je dizajnirana za obalnu sadnju. Kerman je, pak, iranska sorta poznata po iznimnoj otpornosti na kontinentalnu klimu. Zapravo, to je dominantna sorta, koja čini približno 70% globalnih zasada. Na kraju, Peters služi kao oprašivač, ali ne daje nikakav plod. Kako bi se osigurao plodan i unosan voćnjak, neophodno je uspostaviti dobro isplaniran raspored sadnje, s obzirom na to da muške sadnice ne daju rod.
Raspored muških sadnica unutar voćnjaka je strateški raspoređen jer imaju domet oprašivanja od 30m. Dejan zaključuje da je veličina prinosa ovisna o različitim elementima, uključujući starost stabla, sortu plodova, pristup održavanju i prevladavajuće klimatske uvjete. U Srbiji je utvrđeno da sadnice stare 12 godina mogu dati više od 15 kg ploda. Nasuprot tome, u Turskoj, potpuno zrela stabla (stara otprilike 20 godina) mogu dati oko 25 kg po stablu.
