Vjerujemo da ste se do sada jako puno puta pitali, kako je moguće da neko ko je radio zlo cijei život, umre za par minuta, a onda onaj ko je bio dobrica cijeli život, većinom se pati u bolničkoj postelji.
Među pojedincima postoji uobičajeno pitanje o nevolji pobožnih i kreposnih kršćana koji se susreću s poteškoćama u životu, dok se čini da oni koji pokazuju grešno ponašanje i nemaju smjernice napreduju bez napora. Postavlja se pitanje: zašto nevini i moralno ispravni, uključujući i djecu, podnose patnju ako je Bog doista pravedan?
Često se pojedinci dovode u pitanje prihvatljivost vođenja raskalašnog života, uplitanja sebe u prijevare, krađe, prepuštanja porocima i napuštanja vjere, samo da bi se pokajali i ušli u nebo na kraju svog zemaljskog života, slijedeći sličan put kao oni koji su ostali vjeran i odolio iskušenju.
Podijeljena su i razmišljanja o. Rafaila o ovom pitanju. Odvojite trenutak da čujete njegove riječi. Onaj tko podnosi nevolje radi Krista, obdaren je božanskom milošću. Poteškoće su darovane čestitima da potaknu rast, dok su grešnicima darovane kušnje u svrhu pročišćenja. Patnja je neizostavna komponenta u procesu odrješenja grijeha.
Prema riječima oca, teški smrtni grijesi poput čedomorstva ne mogu se lako oprostiti samo ispovijedi, jer istinsko pokajanje zahtijeva podnošenje bolnih posljedica nečijih djela. Upravo kroz te dopuštene nevolje grešnicima se pruža prilika da pronađu iskupljenje i pročišćenje.
- Ispovijed služi kao trenutak buđenja, gdje priznajemo svoje pogreške i tražimo pomoć i oprost. Unutar privatnog područja ispovijedi, pojedincu se daje snaga da podnese potrebnu pokoru, čak i ako ona nije izričito navedena, jer će Bog nedvojbeno dati snagu da ustraje do kraja. Ovaj proces je poznat kao pokajanje, i unatoč svojoj težini, nije samo koristan, već je i iskupljujući.
Prema ocu Rafaelu, postoji razlika između patnje koju Bog daruje pravedniku i one koju nanosi grešniku.
Nevolje koje podnose pravednici služe uzdizanju i veličanju njihovog karaktera, dok su oni koji se smatraju “poganima” podvrgnuti jedinstvenim kušnjama čiji je cilj poniziti njihov ponos. Te su kušnje često teške i iscrpljujuće, bez pomoći jer ih dopušta sam Bog. Čak se i zagovor svetaca pokazuje beskorisnim za “poganskog” pojedinca, koji mora šutjeti i podnositi njihovu patnju. Ova pokora obično traje sve dok se duh ne slomi, ponos potpuno iskorijeni, a pojedinac oplakuje svoju situaciju kroz molitveni jauk, osiguravajući da se njegove molitve čuju.
Ovaj proces je doista zahtjevan, sličan rigoroznoj terapiji, ali je u konačnici koristan. Bilo kakav alternativni pristup neće dovesti do spasenja. Međutim, ako osoba prijeđe određeni prag i uđe u carstvo duhovne smrti, gdje pokajanje postaje nemoguće (mjera koju određuje isključivo Bog, a ne čovjek), Bog će povući svoju podršku takvoj osobi. Stoga se obično kaže da ih je Bog napustio.
- Ako ste svjedoci da se osoba s lošim namjerama bavi raznim negativnim mislima, riječima i djelima, nužno je distancirati se od nje. Okruženje koje okružuje takve pojedince duboko je zagađeno i lišeno ikakvih božanskih blagoslova, jer je Bog povukao svoju prisutnost. Nasuprot tome, kada čestita duša pokazuje manje pogrešne korake, to je znak da Bog aktivno intervenira kako bi očistio i pročistio njihovu unutarnju dobrotu, uklanjajući sve nečistoće iz njihove duše i kostiju. Iako ovi procesi mogu biti bolni, nema mjesta žaljenju jer su neophodni za konačno ozdravljenje i obnovu, kako u ovom tako iu zagrobnom životu. Životne kušnje i nevolje služe nam kao način da nas izbave od vječne patnje. Teškoće koje smo podnijeli u ovom zemaljskom životu samo su prolazni trenuci u usporedbi s nesnosnom mukom koja bi nas čekala u vječnosti boli.
