U Nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o Meši Selimoviću koji je bio jedan od boljih bosanskih pisaca. Slijedi i jedna manja životna priča o njemu….
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli, u gradu bogate istorije i raznolikosti, koja je kasnije oblikovala njegov pogled na svijet i književno stvaralaštvo.
U svijetu gdje su identitet, integritet i umjetnost često u sukobu sa stvarnošću, lik i djelo Meše Selimovića stoje kao snažan podsjetnik na čovjeka koji je hrabro išao protiv struje, ne pristajući ni na kakve kompromise. Njegov život bio je isprepleten složenim okolnostima, dubokim ličnim dramama i neumoljivim pitanjima o porijeklu, vjeri i pripadnosti. Upravo tu, između unutrašnje borbe i monumentalnih djela, nastala je književnost koja i danas odzvanja snagom istine, duha i filozofske introspekcije.
Od rane mladosti, Meša Selimović pokazivao je duboku znatiželju prema jeziku, književnosti i identitetu. Rođen u multikulturalnom okruženju, rano je osjetio složenost svog kulturnog i nacionalnog identiteta. Nakon završetka osnovne škole i gimnazije u Tuzli, njegov životni put nastavlja se u Beogradu, gdje upisuje Filozofski fakultet. Studirao je srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost, a već tada je pokazivao odlučnost, dubinu misli i nepokolebljiv karakter. Diplomirao je 1934. godine, a potom radio kao profesor u Građanskoj školi i Realnoj gimnaziji u Tuzli, gdje je već tada osjećao kako institucije ne razumiju senzibilitet umjetnika.
Neprilagođenost društvu bila je njegova konstanta. U vremenu kada su mnogi žudjeli za pripadanjem, Meša je odbijao da se uklopi po svaku cijenu. Njegova supruga Daroslava Božić, kćerka generala Kraljevine Jugoslavije, često je govorila da je bio “nepokolebljiv, tvrd, ali iskren”. Njihova ljubav nije bila samo partnerska, već i idejna, duboka i neraskidiva. Pesma “Ko promaši ljubav, promašio je život” često se povezuje sa njihovim odnosom – kao izraz njegove predanosti Daroslavi, koja mu je bila oslonac i u najtežim trenucima.
Društvo, međutim, nikada ga nije u potpunosti prihvatilo. Kada je napustio Sarajevo, gotovo da nije bilo javne riječi podrške. Kritike su ironično komentarisale njegov odlazak, pokazujući koliko su mu zamjerali zbog njegovih izbora, a naročito zbog isticanja srpskog identiteta.
Jedan od najsnažnijih trenutaka u njegovom životu zbio se u Zagrebu, kada mu je postavljeno pitanje: “Zašto se vi, Mehmede Selimoviću, od oca Alije i majke Paše, osjećate kao Srbin?” Njegov odgovor bio je staložen, ali snažan: “Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to.” Te riječi nisu bile samo objašnjenje, već i manifest jednog duboko proživljenog identiteta, oblikovanog kroz rat, izdaju i gubitke.
Najveća rana u njegovom životu bio je gubitak brata Šefkije, koji je 1944. godine streljan kao nevina žrtva partizanskog režima. Meša nikada nije oprostio, ni Partiji, ni rođenom bratu Tevfikovi, koji ništa nije učinio da ga spasi. Ta bolna istina bila je temelj njegovog najznačajnijeg romana – Derviš i smrt, književnog remek-djela koje je postalo simbol lične ispovijesti, društvene kritike i filozofske dileme.
Prije Daroslave, bio je u braku sa Desom Đorđić, profesorkom fizičkog, s kojom je imao kćerku Slobodanku. No, susret sa Daroslavom donio je ljubav koja je prevazišla sve prepreke. Iako je ta veza izazvala osudu i kritiku, posebno od strane komunističkih vlasti, njih dvoje nisu odustajali. Zajedno su dobili dvije kćerke, a njihova ljubav ostala je neuništiva do kraja njegovog života.
Preminuo je 11. jula 1982. godine u Beogradu, dok je gledao fudbalsku utakmicu. Pored njega je bila Daroslava, tiha i postojana kao i uvijek. Iako su vlasti željele da bude sahranjen u Sarajevu, njegova posljednja želja da ostane u Beogradu, gdje je pronašao mir, nikada nije promijenjena.
I u smrti, kao i u životu, ostao je između svjetova – između priznanja i zaborava, između poštovanja i osporavanja. Meša Selimović nije bio samo pisac – bio je moralni stub, čovjek koji je znao da istina boli, ali i liječi. Njegova djela, poput svjetionika, i danas pokazuju put onima koji tragaju za smislom u vremenu nemira.
Bio je čovjek istine. I to mu je bilo dovoljno da ostane vječan.
