Meša Selimović je ubjedljivo među tri najveća pisca u Bosni i Hercegovini, a njegova djela poput “Derviš i smrtr”, su postali danas pravi evergrin. Jako je čitana knjiga, koja je jako dobro prihvaćena na svim prostorima bivše Jugoslavije….
“Sve stvari dolaze do kraja. No, kakvu utjehu to donosi? Sreća će izblijediti, ljubav će izblijediti, postojanje će izblijedjeti. Ima li mjesta optimizmu u pomisli da će sve završiti?” Ove misli pripisuju se “Tvrđavi”, istaknutom djelu cijenjenog srpskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je preminuo na današnji datum 1982. godine. Rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, osnovnu školu i gimnaziju završio je u svom rodnom gradu. Godine 1930. započeo je studij srpsko-hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Maturirao je 1934., a od 1935. do 1941. godine bio je profesor u Građanskoj školi. Također, 1936. preuzeo je dužnost suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. “Bosna ga nikada nije prigrlila jer se nije priklonio i ostao vjeran sebi,” primijetila je njegova supruga, samouvjerena i inteligentna žena, kći generala iz Kraljevine Jugoslavije. Pokazala je nepokolebljivu podršku Meši i njegovim ambicijama, spremna da ga prati bilo gdje, pa i na kraj svijeta. Njeno ime je Daroslav Darka Božić.
Čini se da je inspiriran njome, Meša zabilježio riječi: “Tko propusti ljubav, promašio je život.” Bio je toliko zaljubljen u Daru da je zaboravio sve oko sebe, vjerujući da je ona božanski blagoslov za njega. Njihov odlazak iz Sarajeva nije izazvao posebno uzbuđenje. Nedugo zatim, tjednik “Svijet” pisao je da odlazak Savića i Repčića neće ostaviti prazninu bez Meše Selimovića, koji je kao i sam Meša, bio sportski entuzijasta, piše Balkanpress.com.
- O njegovoj prošlosti puno se raspravljalo. O svom nacionalnom identitetu, Selimović je jednom rekao: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Na kraju je razjasnio to pitanje u svom oporučnom pismu: “Po nacionalnosti sam Srbin i dolazim iz muslimanske obitelji. Dok se poistovjećujem sa srpskom književnošću, književnost u Bosni i Hercegovini smatram zavičajnom, a ne posebnom srpsko-hrvatskom književnošću.”
Duboko poštuje svoje podrijetlo i identitet, jer su oni ključni u oblikovanju njegovog karaktera i stvaralaštva. Svaki pokušaj razdvajanja ovih aspekata smatrao bi kršenjem svojih prava zagarantiranih Ustavom. Šefkija Selimović, njegov otac, bio je komandant tuzlanskog kraja, gdje su mu ustaše spalile kuću. Krajem 1944. slučajno je saznao da mu je žena preživjela logor i da se vraća u Tuzlu. Prazne sobe, brzo popravljene, trebale su postati dom, pa je Šefkija iz glavnog magacina donio osnovne stvari.
Ovaj čin smatran je uvredom, posebice s obzirom na njegov status partizana i činjenicu da su mu dvojica braće bili komunisti i borci. Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji, bila mu je prva supruga. Ljudi koji su je poznavali opisuju je kao visoku, vitku i živahnu, ali i pomalo razmaženu. Ona i Meša dobili su kćer Slobodnaku. Kada je Meša u Beogradu upoznao Daroslav Božić, kći kraljevog vojnog časnika, duboko se zaljubio u nju, vjerujući da je ona božanski dar.
S druge strane, Desa je mrzila Darku, nazivajući je preljubnicom i razbijačicom kuće. Njena ljubomora natjerala je Mešu da se obrani pred stranačkim sudom zbog svojih postupaka. Nije se dao slomiti izdajom bivših saveznika ni teškoćama s kojima su se on i Darka suočili zajedno. Par je odgojio dvije kćeri i narednih 20 godina posvetio borbi za svoju ljubav, suočavajući se s prezirom i odbacivanjem. Najveći izazov za Mešu bila je odbacivanje vršnjaka.
“Trebao je neko vrijeme da prođu kroz mene kao kroz zrak, ili da gaze po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su okončali moj život? Nisam ozlijeđen? Nisam mrtav, ali sam odsutan. Zar me ne vidiš?” – prepričao je svoje osjećaje u “Tvrđavi”. Mehmed Meša Selimović preminuo je 11. jula 1982. godine u Beogradu. U 72. godini mirno je otišao dok je gledao finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva.
