U današnjem članku pišemo o tužnoj i emotivnoj priči koja nosi poruku o odnosima, ljubavi, odbacivanju i prolaznosti vremena. Ova priča nas podsjeća na važnost obiteljskih veza, ali i na bolnu stvarnost kada ljubav ne bude uzvraćena na način na koji bismo željeli.
Baka je polako koračala prema vratima, pazeći da ne ispusti poklon iz ruku. U paketu, zamotan u ružičasti papir i vezan vrpcom, bio je mali plišani zeko. Bio je to poklon za njezinu unuku, koja je tog dana slavila svoj peti rođendan. Baka je bila presretna što je pronašla baš ono što je tražila, “s dobrim očima”, kako je to nazivala, vjerujući da će poklon donijeti radost njezinoj dragoj djevojčici. Na putu do vrata, mogla je već čuti dječji smijeh, glazbu i miris kolača – sve je bilo spremno za proslavu.
Kad je stigla do vrata, stajala je neko vrijeme, oklijevajući. Nije znala kako će biti dočekana, no onda je pritisnula zvono, nadajući se toplom prijemu. Glas iznutra je pozvao: “Odmah!” i vrata su se otvorila. Mala djevojčica, plave oči i mašna u kosi, bila je presretna što vidi svoju voljenu baku, ali gotovo odmah je izgovorila riječi koje su zaboljele. „Mama je rekla… da ne smiješ ući.“
- Baka se ukočila. Nije mogla vjerovati onome što je čula. Samo je željela donijeti poklon, ništa više. Pružila je zeca prema djevojčici, očekujući radosnu reakciju, ali djevojčica nije uzela igračku. Tada je iznutra izašla žena – mlada, lijepa, ali umorna. “Mama, rekla sam ti… da ne dolaziš bez poziva. Imamo goste,” rekla je hladno, dok je baka stajala na vratima.
Tihim glasom, baka je odgovorila: „Neću dugo ostati… samo poklon.“ No, njena kći, pokušavajući zadržati smirenost, rekla je: „Stavi ga kraj vrata, ja ću ga kasnije uzeti.“ Glas joj je drhtao, kao da je već znala da dolazi do nečega što se ne može popraviti. Baka je samo kimnula i spustila poklon na prag, šapnula: „Pazi na njega“ i tiho se okrenula, osjećajući se kao da je svi odbacili.
Vrata su se zatvorila za njom, a smijeh i glazba iznutra su ponovno nastavili. Baka je stajala na stepenicama, držeći se za ogradu kao da se boji da će pasti. Osjećala je težinu trenutka, osjećala je svu hladnoću koja dolazi kada ljubav nije uzvraćena onako kako je zamišljala. Nakon trenutka, polako je sišla niz stepenice, a susjeda koja je prolazila pitala je: „Je li sve u redu, Ana Petrovna?“ Sjedila je na klupi, pogledavajući u smjeru vrata, gdje je ostao zec. „Sve je u redu, Marja… moja unuka već ima pet godina. Vrijeme leti.“
Te večeri, dok je čistila stan nakon zabave, njezina kći otišla je do prozora. Ugledala je svežanj s ružičastom vrpcom koji je stajao na klupi kraj ulaza. Zec je još uvijek ležao tamo, mokar od kiše, ali sa istim ljubaznim očima. Svi su zaboravili na poklon. Svi su zaboravili onu ljubav koja je bila iskrena i jednostavna
