– Mira Furlan je definitivno prva glumica u bivšoj Jugoslaviji koja se skinula pred TV kamerama na jednom filmu. U doba komunizma je to bilo jako teško napraviti, a početkom 1991 godine, ona se odeslila u Ameriku gdje je nastavila svoju karijeru….
Prošlo je nekoliko godina otkako nas je napustila Mira Forlan, ikona jugoslavenske i svjetske kinematografije. Bez obzira koliko se divili njezinim filmskim postignućima ili cijenili njezine predane izvedbe na pozornici, naša ljubav prema Meeri nadilazi granice između ekrana i pozornice. U odlomku svoje knjige Volio me je više od svega na svijetu napisala je da ju je silovala javna osoba čiji identitet nije otkrila te da je javnost tada bila šokirana. Slijedi odlomak iz cjelovitog teksta knjige: “…Jedne zimske noći sam se tuširao u javnom kupatilu Citea i razmišljao o svom usamljenom životu, zatvorio sam oči vode na mojoj koži. Odjednom me netko zgrabio za rame.
Otvorila sam oči i pokraj mene pod tušem bio je veliki goli muškarac. Vrisnula sam i izgurala ga van. Pokušao me je nadvladati, ali moji su ga vrisci otjerali i pustio me. Istrčala sam ispod tuša. Istrčala sam na ulicu i pokušala pokriti golo, mokro tijelo malim ručnikom, koji sam zgrabila u zadnjem trenutku tuširanja. Čuo sam čovjeka kako viče iza mene: “Tu es une racistte!” — istu rečenicu je jedan crnac iza mene vikao tijekom jednog od mojih solo europskih putovanja u Amiensu. Pokušavajući sustići tog čovjeka, zaustavio sam ga i objasnio da moj bijeg nije bio zbog mog rasizma, već zbog mog nedostatka interesa za seks s potpunim strancem u zajedničkoj kupaonici u studentskom domu, što je bilo zabavno, ali ovo. Incident me nije posebno povrijedio, devastirao ili ponizio, jer sam sam doživio još jednu avanturu, još jednu opasnu situaciju koju sam vrlo vješto izbjegao.
Više sam se brinula da bi moj zlostavljač mogao pogrešno protumačiti moj bijeg kao znak rasizma. Optužba se činila nepodnošljivijom od samog napada. Možda zato što nikada nisam mislio da sam u stvarnoj opasnosti. Osjećao sam se nepobjedivim. Sve te opasne situacije samo su zabavne priče, predstave ili filmovi pored kojih prolazim”, napisala je glumica, a zatim nastavila: “Već sam se ranije susrela s (eventualnim) seksualnim nasiljem. Kad sam imala šesnaest godina, šetala sam zagrebačkom ulicom u podne.
- Dvije velike ruke iznenada su izašle iz otvora na vratima, i to na neki način Nevjerojatna sila s kojom se nikada prije nisam susreo zgrabio me, a zatim me povukao u mračni prolaz. Dvojica su razgovarala o tome što dalje učiniti. To je bilo novo iskustvo i bijeg. Zatim sam isključio struju i stao iznad prizora, nepomično ga promatrajući. Dječaci su počeli biti nervozni. Nisu razumjeli zašto se ne tučem i ne vrištim. “Pogledaj je”, rekao je jedan od njih. “Ona je čudna.” “Ona je tako čudna”, rekao je drugi.
“Idemo, ona nije zabavna.” Ova se scena promijenila dvije godine kasnije kad smo se prijateljica Katya i ja vraćale kući s večernje probe na Akademiji. Iznenada su se pojavila dva tipa i počela nas maltretirati. Katja je vrištala i nekoga udarila psujući ih. Ali začudo, prišao sam jednom od njih, pristojno se nasmiješio i pristojno ga zamolio da prestane. Katya se kune da je moja formulacija bila ovakva (ne sjećam se): “Molim te, nemoj nam smetati. Obećavamo da ćemo biti dobre djevojke. Nikada više nećemo ovo učiniti.” (Što još? Šetati ulicom?)
Opet , reakcija je bila čisti šok jer sam bila “čudna”. Zlostavljač gubi interes i mi ga se rješavamo. “Čudno” mi nije pomoglo mnogo godina kasnije kad sam nakon predstave bio u nečijem stanu, razgovarao i pio. Odjednom sam ostala sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, čovjekom iz drugog grada, vrlo poznatom javnom osobom. Gdje su ostali? Gdje su otišli? Stegao me jezivom snagom. Prikliještio me koljenima i podigao ruke iznad moje glave. Osjećam se potpuno bespomoćno. Stavio mi je ruku preko usta kako bi me spriječio da vrištim.
Snošaj je bio gotov za nekoliko sekundi. Možda me njegova brzina spasila od straha od napada. Moj um to nije mogao pratiti. Prije nego što sam shvatila što se događa, bilo je gotovo. Ostao sam zapanjen i bez riječi. Sljedeće sekunde je nestao. Ja sam, pak, trčala cijelim putem kući zagrebačkim ulicama, više šokirana nepoštovanjem nego duboko pogođena nasiljem. Na trenutak sam razmišljao o odlasku u policijsku postaju, ali sam odustao. Znam da bi se policajci pogledavali i mislili ‘Kučko, dobila je što je zaslužila’, rekla je Mira Forlan.
