– Mira Furlan je defintiivno najbolja glumica sa Jugoslovenskih prostora u periodu 1980-1990 godina. Ona je prva glumica sa ovih prostora, koja se skinula pred TV kamerama…..
Puno je godina prošlo otkako nas je napustila ikona jugoslavenske i svjetske kinematografije Mira Furlan. Koliko god obožavali njezina filmska ostvarenja ili uživali u njenim predanim nastupima uživo na pozornici, Miru smo voljeli puno više! nego granice ekrana i pozornice Ona je u jednom odlomku knjige napisala da ju je silovala javna osoba koju nije imenovala i da je to tada šokiralo javnost. … Kasno jedne zimske večeri koristim zajedničku kupaonicu u Citeu i puštam vodu da me polije nakon što sam cijeli dan hodao po prljavim pločnicima dok sam razmišljao o svom usamljeničkom životu zatvorenom tako turobnom egzistencijom.
Oči su mi zatvorene. Topla voda koja mi teče preko kože mi je ugodna. Bez upozorenja, netko me snažno drma za ramena. Otvaram oči i vidim ogromnog golog muškarca kako stoji kraj mene pod tušem. viknem i proguram se pokraj njega. Pokušava me svladati, ali moje ga vikanje tjera da se povuče i on me na kraju pusti. Umjesto toga izjurim ispod tuša. Trčim ulicom gola i mokra, umotana u maleni ručnik koji sam uspjela uhvatiti zadnjih sekundi u kupaonici.
A tu je i taj čovjek koji viče za mnom: “Tu es une racistte!” – upravo ono što je jedan crnac vikao za mnom jednom u Amiensu na jednom od mojih samih putovanja Europom. Uglavnom, kao i prije, jako želim potrčati za tipom, zaustavim ga i objasnim mu da bježim ne zbog mog rasizma, već zato što me ne zanima seks sa strancem u zajedničkoj kupaonici u domu sveučilište. Nekako smiješno, ali mene ovaj incident nije povrijedio niti slomio, točnije bila je to još jedna eskapada, još jedna opasnija situacija iz koje sam se uspio izvući vrlo taktično. Više sam se brinula da će zlostavljač pogrešno shvatiti moj bijeg kao izraz mog rasizma.
Činilo se da je tu optužbu teže podnijeti nego sam napad. Možda zato što nikada nisam mislio da sam u stvarnoj opasnosti. Osjećao sam se nepobjedivim. Sve te opasne situacije bile su samo zanimljive priče, predstave ili filmovi pored kojih sam prolazila”, napisala je glumica i potom nastavila: Već sam se prije susrela s (mogućim) seksualnim nasiljem. Imao sam šesnaest godina, šetao sam zagrebačkom ulicom usred bijela dana kad su dvije velike ruke izletjele između vrata i zgrabile me zapanjujućom snagom – zaprepašćujućom jer tako nešto nikad nisam upoznao – i povukle me u mračnu zgradu. Nevidljive ruke su me čvrsto držale u mračnom prolazu dok su se dva tipa dogovarala što će sljedeće učiniti. Silina stiska bila je potpuno novo iskustvo za mene.
Zatim sam se isključio i izdigao iznad prizora, gledajući kako mi se događa umjesto da osjećam da mi se događa. Dečki su postajali nervozni. Nisu mogli shvatiti zašto ne psujem i tučem se. “Pogledaj je samo”, započeo je jedan. – Ona je čudna. “Ona je jako čudna”, pridružio se još jedan. “Idemo, ona uopće nije zabavna.” I pustili su me. Slična situacija dogodila se dvije godine kasnije kad sam se s prijateljicom Katijom vratila kući nakon večernje smjene na Akademiji Dvojica su nas kolega niotkuda zaskočili i počeli vršiti pritisak.
Nakon svega, Katja je počela vrištati te je jednog od njih udarila nogom dok ih je psovala. Začudo, prišao sam jednom od tih muškaraca i rekao mu, molim vas, prilično pristojnim tonom. To je bio zadnji put da smo to učinili.” (Što, opet hodati ulicom?) I ponovno je reakcija bila puki šok jer sam bio “čudan”. Zlostavljači su izgubili interes, a mi smo izgubili njih. “Biti” čudan” učinilo mi je vrlo malo godina kasnije, dok sam čavrljao i pio u nečijem stanu nakon emisije i odjednom se našao nasamo s čovjekom kojeg sam jedva poznavao – čovjekom iz drugog grada – vrlo poznatom javnom osobom.
Gdje jesu li svi ostali? Zgrabio me, a sila je bila zastrašujuća. Prikliještio me koljenom i držao mi obje ruke iznad glave. Osjećao sam se potpuno bespomoćno. Stavio mi je ruku preko usta kako ne bih mogla vrištati. San je završio za par trenutaka. Možda me njegova brzina poštedjela straha; barem moj um nije mogao pratiti to, i sve je bilo gotovo prije nego što sam shvatio što me, da tako kažem, snašlo.
Moj um nikada u životu nije zabilježio tako brz tempo; čak i dok pokušavate shvatiti što se zatim dogodilo, sve se već dogodilo! Vjerojatno sam stajao pet sekundi bez micanja (ali opet možda i ne)… U svakom slučaju, on je nestao u sljedećem trenutku dok sam trčao zagrebačkim ulicama natrag kući – više zaprepašten ovom drskošću nego šokiran njenom silovitošću – jer kroz glavu mi je prošla druga jedina zabavna misao: “Idi na policiju.” Zatim je isto tako brzo potpuno zanemario ovu ideju – zašto se truditi kada bi ti policajci dijelili samo znakovite poglede, zar ne? “Dobro joj služi”, pomislili bi….
