U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o popularnom srpskom pjevaču, te i njegovom privatnom životu. Naime, on je jako brzo završio svoju karijeru, i to zbog bolesti…..
Zoran Kalezić, legendarni narodni pjevač i neizbrisivo ime glazbene scene bivše Jugoslavije, suočio se s najtežom bitkom svog života kada mu je dijagnosticiran rak pluća. Dok se većina nađe pred izborima koji uključuju invazivne terapije i bolne medicinske postupke, Zoran je hrabro i svjesno odlučio krenuti drugim putem – odbacio je operaciju, kemoterapiju i zračenje. Vjerovao je u unutarnju snagu, dostojanstvo i tišinu kojom je ispraćao vlastitu bol. Do samog kraja ostao je vjeran sebi, svom duhu i vrijednostima koje su ga vodile kroz život. Njegovo srce, opterećeno bolešću, ipak nije izdržalo, i 4. siječnja, u 73. godini života, zauvijek nas je napustio.
Uz njega je sve vrijeme bila njegova supruga Irena, žena koja mu je bila i životni saputnik i najvjerniji prijatelj. Njihova ljubav bila je iskrena i duboka – vjenčali su se kada je Zoran imao 67 godina, a Irena 53. Njihova povezanost nije bila određena godinama, već snagom osjećaja, međusobnim poštovanjem i bezuvjetnom podrškom. Ona mu je bila tiha snaga kada su riječi postajale suvišne, i oslonac kad se svijet oko njega rušio.
Unatoč dijagnozi, Zoran nije dozvolio da ga bolest definira. I dalje je vjerovao u život, u smisao pjesme, u emociju koju glazba nosi. Njegov duh je ostao vedar, a oči pune nade. U jednoj od posljednjih izjava rekao je da je mogao birati lagodan odlazak u inozemstvo, pod tuđe poglede, ali je odlučio ostati “tu gdje je uvijek pripadao” – među svojim narodom, u svojoj zemlji, u toplini jezika i melodija koje su mu oblikovale život.
Zoran je imao posebno blizak odnos s Tomom Zdravkovićem, još jednim velikanom narodne glazbe. Njihovo prijateljstvo nadilazilo je obične kolegijalne odnose – Toma mu je bio i kum i brat po duši. Kada je doznao za svoju bolest, Zoran je govorio kako će uskoro biti opet s njim, kao da odlazak vidi kao susret, a ne kraj. Ipak, prije tog ponovnog susreta, imao je još jednu želju – da posljednji put stane pred publiku koja ga je voljela. Sanjao je o koncertu u Domu sindikata, gdje su pjesme bile više od glazbe – bile su molitva.
Taj nastup bio je emotivno iskustvo za sve prisutne. Tijekom izvođenja pjesama, suze su mu tekle niz lice, a svaka riječ odzvanjala je dubokom iskrenošću. Na pozornici su mu se pridružili glazbeni velikani: Tozovac, Cune Gojković, Lepa Lukić, Mika Antić, Zoran Radmilović i Silvana Armenulić – ljudi koji su, poput njega, živjeli za umjetnost. Poseban odnos imao je sa Silvanom, koja mu je na početku karijere pružila ruku kada mu je najviše trebala. Njihovo prijateljstvo bilo je ispunjeno dubokim poštovanjem i zahvalnošću.
Njegova pjesma “Onoj ženi koje više nema” ostaje kao svojevrsna posveta Silvani, ali i svima koji su otišli prerano. Nastala je iz srca, iz prošlosti koja je oblikovala njegovu sadašnjost, i iz tuge pretočene u note.
Zoran je iza sebe ostavio sina Filipa, koji živi i radi u Chicagu. Nažalost, zbog životnih okolnosti nije uspio prisustvovati očevom ispraćaju, što ga je duboko pogodilo. Ipak, na svom Facebook profilu ostavio je dirljivu poruku ocu – zahvalio mu je što je bio uz njega i kao roditelj i kao umjetnik. Obećao je da će, čim bude mogao, doći u Crnu Goru i pokloniti se ocu na mjestu vječnog mira.
Zoran Kalezić nije bio samo pjevač – bio je simbol vremena, emocije, otpora i ponosa. Njegov odlazak ostavio je prazninu, ali i snažno naslijeđe koje će nadživjeti vrijeme. Njegova borba, ljubav i pjesma ostat će zapisani u duši naroda koji ga nije zaboravio – jer neki glasovi nikada ne utihnu, oni žive vječno.
