Rođen u Bijeljini 16. oktobra 1950. godine, Miloš Bojanić je proslavljeni srpski narodni pevač poznat po svojim hit pesmama među kojima su “Bosno moja jabuko u cvetu”, “Tako, tako, samo tako”, “Oči zelene” i “Kućo moja”. ,” između ostalih.
Od 1970-ih živi i zaposlen u Novom Sadu. Banet i Mikica su njegovi sinovi iz saveza sa Dragicom Bojanić. 2010. godine stupio je u brak sa Brankom Bojanić. Pre nego što je krenuo na svoj muzički put, Bojanić je bio direktor preduzeća „Parking” u Novom Sadu.
U bivšoj Jugoslaviji povremeno bi pokazivao svoje vokalne talente i zabavljao publiku svojim nastupima. Međutim, sve se promijenilo 1985. kada je objavio svoj vrlo uspješan album “Tako, tako, samo tako”. Ovo je označilo prekretnicu u njegovoj karijeri, što ga je dovelo do odluke da se u potpunosti posveti muzici. Tokom svoje karijere snimio je više od 20 albuma, s pomakom ka objavljivanju prvenstveno singlova nakon 2006. Godine 2010. učestvovao je u rijalitiju “Farma” i izašao kao pobjednik, dobivši impresivnih 94 posto glasove publike i nagradu od 100.000 eura. Sledeće godine se pridružio rijalitiju „Dvor“, ali je zbog fizičkog obračuna sa Ivanom Feceom Firčijem odveden u Urgentni centar, zbog čega je odustao od takmičenja. Rođen 1950. godine u Bijeljini, Miloš Bojanić je odrastao u seoskom okruženju gdje je kroz niz poslova sticao razne vještine. Uprkos takvoj pozadini, doneo je odluku da se nakon završene osnovne škole preseli u Novi Sad, gde se zaposlio kao fizički radnik.
Dok je radio, školovao se i honorarno u srednjoj saobraćajnoj školi, da bi na kraju stekao diplomu i stekao zvanje saobraćajnog inspektora. Po završetku srednje škole, ponosno sam uručio diplomu roditeljima, očekujući od njih nalet radosti. Međutim, njihova reakcija je bila prilično nonšalantna, kao da je to redovna pojava. Ovaj nedostatak entuzijazma odražavao je njihov odgovor kada sam kući doneo svoju prvu ploču. Činilo se da nikada ne mogu u potpunosti da prihvate činjenicu da sam otišao od kuće u Novi Sad. Sada, s obzirom da su me moji sinovi napustili, mogu razumjeti njihov osjećaj. Ideja da ujutro uskočim u avion i da ručam sa sinom u Čikagu učinila mi se mnogo dostižnijom nego što je to bilo za mog oca da pređe put od sela do Novog Sada, kako je Bojanić jednom rekao. Njegov primarni cilj je bio da stekne diplomu, što ga je dovelo do upisa na Saobraćajni fakultet u Novom Sadu. Ubrzo po dobijanju diplome preuzima funkciju direktora u Gradskom preduzeću „Parking“. Štaviše, uvijek je nastojao osigurati da njegovim roditeljima ništa ne nedostaje.
Za njih je to bilo lako, jer sam ja bio njihov odani sin. Kroz život su imali sve što im je trebalo od mene, čak i kada više nisu mogli da rade. Međutim, sumnjam da su oplakivali moj odlazak u Novi Sad, čak ni na svom poslednjem počivalištu. Majka me je uvijek nagovarala da posjetim baku dok je još bila živa, uvjeravajući me da ne moram dolaziti nakon njene smrti. Duboko žalim što nisam proveo više vremena s njima, jer sam izgubio bezbroj sati koje je trebalo cijeniti s njima. Tek kada izgubimo svoje najmilije, istinski shvate vrijednost tih trenutaka. Nikada neću požaliti zbog svojih izbora. Život je nepredvidiv, a ja sam se dvije decenije našao u situaciji da svoju djecu vidim samo jednom godišnje. Možda je to oblik božanske odmazde, jer viša sila sve svjedoči“, razmišlja Bojanić.
Godine 1985. za njega se dogodio ključni trenutak koji ga je naveo da se u potpunosti posveti svojoj strasti prema muzici i ostavi posao iza sebe. Ova odluka mu je omogućila da nastavi svoju ljubav prema pjevanju kao sredstvu za uspješan život. Tokom druge polovine 2000-ih, pevač se ukrstio sa svojom drugom suprugom Brankom. Uprkos glasinama da je Branka ranije bila u vezi sa pevačinim bratom, Miloš je demantovao ove tvrdnje i pojasnio da ih je zapravo upoznao zajednički prijatelj. Godine 2010. razmijenili su zavjete i stupili u skladan brak, uprkos značajnoj razlici u godinama. Kako bi se opustili i uživali u zajedničkom vremenu, par se često povlači u udobnu vikendicu u Baošićima kod Herceg Novog, gdje se skoro četiri mjeseca svake godine prepušta zajedničkom hobiju – pecanju.
