Mnogi pjevači koji su itekako poznati u današnje vrijeme, iza sebe imaju jako teške životne priče. Seka Aleksić, Mile Kitić, Mitar Mirić, samo su neki od njih. Boban Rajović, koliko god bio uvijek raspoložen na intervjuima, njegovo djetinjstvo, kao i period adolescencije nije bio nimalo lijep i lagan.
U godinama formacije izveo je pjesmu “Od Vardara pa do Triglava” i za nju je u osnovnoj školi dobio ocjenu odličan. Već tada se vidjelo da posjeduje talent da postane pjevač, unatoč željama da postane nogometaš. Odrastao je kao dijete gastarbajtera, iskusio je tri različita okruženja, kulture i sustava prije nego što je napunio 18 godina. Kad biste slušali moje ranije intervjue, otkrili biste da sam se u mladosti suočavao s izazovima, ali stvarnost je bila dosta drugačiji. Smatram se sretnim što sam rođen u Danskoj, zemlji poznatoj po svojoj sreći i dobro strukturiranom društvu, iako je Jugoslavija nudila slične mogućnosti. Moji roditelji, Anđelija i Milan, podnosili su nedaće i borili se za opstanak, a mojoj braći Zoranu, Slobi i meni omogućili su lijep i skladan život.
Od pete godine moja strast i težnja uvijek je bio nogomet. Nogomet sam počeo trenirati u mladosti i kad god me netko pita o djetinjstvu, prvo što mi padne na pamet je lokalni klub u kojem sam počeo igrati. Ti nogometni tereni, intenzivni treninzi i uzbudljive utakmice urezani su mi u sjećanje. Još jedno živo sjećanje iz djetinjstva je prvi bicikl koji mi je kupio otac. Igrao sam se s djecom različitih nacionalnosti, uključujući Tursku, Pakistan i razne druge zemlje. U našem susjedstvu bila su dva dječaka Turčina koji su bili mojih godina i postali su mi najbliži prijatelji. Zvali su se Čebelaj i Bajram. I kad smo odrastali, nastavili smo se družiti i održavati naše prijateljstvo. I danas ih vidim kad god posjetim Dansku. Kad smo već kod Danske, tamo smo pohađali školu. Počeli smo u zabavnom centru, zatim napredovali u osnovnu školu, počevši od prvog pa sve do trećeg razreda. Međutim, u petom razredu morala sam se preseliti u Crnu Goru. Razlog za ovu naglu promjenu bio je taj što je moj otac donio odluku da napusti Dansku i zauvijek se vrati u Jugoslaviju.
Kao obitelj stigli smo u Berane. I moj otac i majka potječu iz sjeverne regije Crne Gore, gdje su se upoznali u susjednim selima. Dopustite mi da vas vratim na naše putovanje u Crnu Goru. Kupili smo kuću u Beran Selu, u blizini Berana, čime smo označili početak novog poglavlja u našim životima.
Doduše, moje poznavanje jugoslavenskog, mog materinjeg jezika, tada nije bilo na razini, što je za mene predstavljalo mali izazov. Međutim, budući da sam prirodno snalažljiv, brzo sam prevladao tu prepreku i postao vješt u jeziku. U tom periodu klikeri su nam postali popularna zabava, igra s kojom sam se upoznao u Beranama jer se nije igrala u Danskoj. Što se tiče mog akademskog uspjeha, bio sam izvrstan u glazbi, stalno sam dobivao petice. Za to je uvelike zaslužna moja učiteljica Vukica Šoškić, koja je bila posebno impresionirana mojim izvođenjem pjesme „Od Vardara do Triglava“, koja je u to vrijeme imala veliki značaj. Ovo ju je jako obradovalo! I, očekivano, iz tjelesnog sam dobio najbolje ocjene.
Berane su imale veliki uticaj na moj život, jer sam tamo boravio do osmog razreda. Kad je došlo vrijeme rastanka, kolege su me iznenadile sa šahovskom garniturom za rastanak, koju su svi potpisali. Još dan danas čuvam ovaj dar. Kad god se vratim u Berane na svoje velike koncerte, mještani me srdačno zagrle. Gajio sam trajna prijateljstva s pojedincima u okruženju i oni često govore o tome kako je teško postići uspjeh u vlastitom području. Sa 21 godinom uspješno sam položio taksi ispit i službeno postao taksist. U razdoblju od sedam godina uronila sam u struku, susrevši se s brojnim nezaboravnim iskustvima. Život taksista predstavlja bezbrojna iskušenja koja su gotovo nevjerojatna za spominjanje, jer ljudi često sumnjaju u njihovu autentičnost. Priče koje se odvijaju unutar taksija, posebno petkom i subotom navečer kada se ljudi odvaže vani, doista su izvanredne.
Postoje trenuci kada vam se ljudi mogu obratiti sa zahtjevima koji vas stavljaju u težak položaj. Mogli bi od vas tražiti da projurite kroz žuto svjetlo u zamjenu za napojnicu ili predložiti alternativne oblike plaćanja kada tvrde da nemaju novca. Nakon izlaska mog drugog albuma, koji nažalost nije postigao uspjeh kakvom sam se nadala, ulazim u još izazovniju fazu svog života. Nagomilao sam značajne dugove, prvenstveno prema rođenom bratu, koji je, unatoč rodbinskim vezama, ipak očekivao otplatu.
Težina tih dugova, zajedno s mojim nedostatkom prihoda, ozbiljno je utjecala na moje mentalno zdravlje. Osjećala sam se izgubljeno i nisam bila sigurna koje sljedeće korake poduzeti. Kako su moja djeca nastavila rasti, naišao sam na svaki korak, nesposoban osigurati sredstva potrebna za moj treći album. Suočen s tom nevoljom, donio sam tešku odluku vratiti se u Dansku. U to vrijeme morao sam se suočiti i s posljedicama neplaćenih prometnih prekršaja, što je rezultiralo zatvorskom kaznom. Tada sam odlučio konačno se izravno pozabaviti tim izazovima.
