U prvom danu vikenda, donosimo vam jako neobičnu priču, a koja nam dolazi iz Manastira Tumane. Evo i ispovijesti jedne žene, koja je doživjela veliko preobraženje…
Bez obzira na našu spremnost da ih priznamo, čuda se događaju u našim životima, au narednim dijelovima današnjeg članka govorit ćemo o značajnom događaju koji je poštovanu dr. Zoricu potpuno ostavio bez riječi. Narativ Zorice Karanović, liječnice specijalizirane za socijalnu psihologiju te novinarke i spisateljice, ilustrira nepredvidivost života i naglašava često zamršenu prirodu puta do ozdravljenja.
Njezin prikaz ne služi samo kao osobno razmišljanje o borbi protiv bolesti, već ističe teme vjere, nade i nužnosti očuvanja vjere u sebi i onima oko nas, čak iu trenucima kada se čini da je bijeg nedostižan. Zoričini zdravstveni problemi počeli su 2017. godine, obilježeni nizom netipičnih simptoma: malaksalost, smanjen apetit, neočekivani gubitak težine i povraćanje. Unatoč brojnim pregledima i konzultacijama s pet različitih liječnika, nitko nije mogao dati konačno objašnjenje njezina stanja. Dok su simptomi i dalje postojali, formalna dijagnoza je ostala nedostižna. U, kako je nazvala, “medicinskom mraku”, Zorica je doživjela duboku zbunjenost i tjeskobu.
U najizazovnijem trenutku za obitelj, počele su se pojavljivati misli o njezinoj smrti, što je kulminiralo u posebno emotivnom trenutku kada su razmišljali o izboru fotografije za njen nadgrobni spomenik. Međutim, njena majka odlučno je odbacila pomisao na takvu sudbinu, izrazivši osjećaje koji će duboko odjeknuti Zoricom: “Zorica će živjeti, osjećam to. U potrazi za mirom i privremenim olakšanjem, Zorica je zamolila majku da je odvede na Zlatibor, mjesto koje u njoj neprestano budi pozitivnu energiju. Unatoč neuobičajeno toplom vremenu za listopad, uhvatila se kako drhti od hladnoće, ne mogavši pronaći toplinu čak ni uz razne lijekove koje je u to vrijeme uzimala.
U tom razdoblju trebao se dogoditi neobičan, ali značajan susret – s umirovljenim potpukovnikom Aleksandrom Pavlovićem, koji se vraćao iz samostana Dubrava. Kada je primijetio njezino slabo stanje dok je sjedila umotana u deku, odlučio joj je pomoći i rekao: “Spakiraj se. Sutra u 10 ću doći po tebe.” Sutradan, iako je na rubu iscrpljenosti, Zorica odlučuje nastaviti. Put ih vodi do manastira Dubrava, smještenog u netaknutoj prirodi uz rijeku Uvac. Po dolasku dočekuju je iguman Danilo i mati Teodora.
Nakon njezine ispovijesti i molitve, u Zorici se događa neobjašnjiva transformacija: “Probudila sam se kao druga osoba. Možda je to bila autosugestija, a možda božji utjecaj. Ipak, čvrsta sam u svom uvjerenju – vjera ima moć.” Po povratku u Beograd, narativ dobiva neočekivani obrat. Zoričina majka farmaceutu nehotice otkriva simptome kćerine bolesti, koja vrlo brzo posumnja na prisutnost Helicobacter pylori. Naknadna testiranja potvrdila su tu sumnju, otkrivši da je Zoričino stanje bilo toliko teško da je preživjela čudom. Nakon primjene antibiotika uočava se značajno poboljšanje njenog zdravstvenog stanja.
Međutim, priča se nastavlja i nakon te točke. U potrazi za fizičkim oporavkom, Zorica traži kozmetički tretman, pri čemu joj savjetuju da posjeti manastir Tumane. Kasnije te večeri, dok su večerali s njenom majkom, oni na televiziji svjedoče ocu Dimitriju, igumanu manastira. Sljedećeg jutra odluče otići tamo bez odlaganja. U okviru manastira Zorica prilazi ocu Dimitriju, koji joj jezgrovito odgovara: „Molitva je vaša pomoć“. Nakon molitve moštima Svetog Jakova Tumanskog,
Zorica tvrdi da joj se od tog trenutka život promijenio. Počeo se otvarati niz novih prilika, svježih poznanstava, nade i vitalnosti. U završnoj riječi svoje ispovijesti Zorica srž svog iskustva sažima u jednoj rečenici: “Ne vjerujem samo u vjeru, niti samo u nauku. Vjerujem u spoj. Jedno bez drugog ne čini cjelinu.” Ona svoj oporavak pripisuje mješavini osobne odlučnosti, moderne medicinske prakse i elementa koji nadilazi racionalnost – vjere. Zoričin narativ služi ne samo kao svjedočanstvo o njenoj bolesti, već i kao odraz ljubavi, otpornosti, majčinske vjere i neslućenih puteva koje nam život otkriva kada smo za njih najmanje spremni.
