U današnjem članku vam pišemo na temu emocionalnog razvoja djece i toga koliko bliskost, dodir i prisutnost odraslih utiču na rani život. O ovoj temi govori se godinama, ali malo šta može dočarati njenu ozbiljnost kao jedan jednostavan, ali duboko potresan prikaz iz razvojne psihologije.
Ovaj prikaz opisuje situaciju koja je kasnije postala jedan od najpoznatijih i najtužnijih primjera u proučavanju ranog razvoja. Dvoje tek rođenih mališana boravilo je u istoj bolnici, smješteno jedno do drugog. Iako su se nalazile u istim uslovima, njihov svakodnevni doživljaj svijeta bio je potpuno različit. Jedna beba okružena je pažnjom – medicinske sestre su joj se obraćale nježnim glasom, povremeno su joj pružale igračke, lagano je milovale i smirivale.
Druga beba, naprotiv, primala je samo ono najosnovnije što je bilo potrebno da fizički preživi; nije imala kontakt očima, nije čula tih, brižan glas, niti je osjećala toplinu dodira. Njeno okruženje bilo je gotovo u potpunosti tiho i hladno.
Kako su dani prolazili, razlike među njima postajale su sve uočljivije. Beba koja je dobijala pažnju razvijala se vidljivo drugačije. Njeno disanje postajalo je ujednačenije, a pokreti živahniji. Reagovala je na svaki zvuk i svaku boju, okretala glavu prema ljudima oko sebe i pokazivala rane tragove emocionalnog povezivanja. Čak su i sitni izrazi lica upućivali na to da stvara prve obrasce povjerenja, kao da je prepoznavala da je u okruženju koje je podržava i štiti.
U isto vrijeme, druga beba pokazivala je potpuno suprotan obrazac ponašanja. Postajala je sve tiša, gotovo neprimjetna. Nije reagovala na okolinu kao da je svijet oko nje ne dodiruje. Njen pogled je djelovao nepokretno, a tijelo sve manje aktivno. Najteži trenutak bio je onaj kad je gotovo prestala da plače. Na prvi pogled to bi neko mogao protumačiti kao smirenost, ali stručnjaci jasno naglašavaju da se ne radi o miru, nego o unutrašnjem povlačenju, trenutku kada dijete emocionalno odustaje jer ne dobija odgovor koji očekuje i koji mu je prirodno potreban.
- Ova dva paralelna iskustva nisu predstavljala klasičan naučni eksperiment, već prije snažno i bolno zapažanje koje je pokazalo koliko je čovjek već od prvih dana života vezan za druge ljude. U takvim trenucima istraživači su dobili jasan uvid u ono što se često podrazumijeva: nježnost, blizina i emocionalna dostupnost odraslih nisu luksuz nego temelj zdravog razvoja.
Zapažanja ove vrste snažno potvrđuju da je početak života mnogo više od fizičke brige. Dijete koje dobija toplinu i dodir uči da je svijet mjesto na kojem vrijedi biti. Uči da postoje ljudi koji će odgovoriti na njegove potrebe i tako stvara prve obrasce sigurnosti. Ti obrasci kasnije oblikuju emocije, ponašanje, samopouzdanje i odnose koje razvija u budućnosti.
S druge strane, dijete koje odrasta bez dodira i emocionalnog prisustva suočava se s potpuno drugačijim unutrašnjim pejzažom. Bez nježnog glasa, bez zagrljaja, bez pogleda koji ga prepoznaje, ostaje uskraćeno za nešto što ni jedna kasnija faza života ne može u potpunosti nadoknaditi. Stručnjaci navode da nedostatak bliskosti u tako ranoj dobi može dovesti do kašnjenja u emocionalnom i kognitivnom razvoju. Djeca koja odrastaju bez ovih osnovnih emocionalnih signala često imaju poteškoća sa regulacijom stresa, što može pratiti i slabije razvijene obrasce vezivanja.
Takve posljedice nisu vidljive samo u djetinjstvu. One se mogu odraziti i mnogo kasnije, u adolescenciji i odraslom životu. Osobe koje su u ranom periodu bile lišene brige često se susreću sa poteškoćama u građenju stabilnih odnosa, u prepoznavanju i izražavanju emocija, kao i u suočavanju s izazovima. Ponekad je prisutna i sklonost ka povlačenju, pojačanoj osjetljivosti na stres ili razvoju depresivnih stanja. Sve ovo pokazuje koliko su prve godine života važne — mnogo važnije nego što se ponekad misli.
- Ipak, važno je naglasiti da ova zapažanja nisu tu da zastraše, nego da podsjete koliko je jedan dodir, jedna rečenica ili jedan pogled snažan temelj za gradnju emocionalno stabilne osobe. Djeca su izuzetno osjetljiva na ljubav, a istovremeno nevjerovatno spremna da rastu i napreduju kada im se pruži minimalna, ali iskrena briga.
Priča o ove dvije bebe, koliko god bila teška za čitanje, otvara jasnu sliku o tome koliko se ljudski razvoj oslanja na prisutnost drugih. Ona podsjeća da je čovjek još od prvog dana biće koje raste uz druge ljude, uz dodir, glas i toplinu. Iako se svijet ponekad čini brz i distanciran, ovaj primjer poziva da se prisjetimo najjednostavnijih, najintuitivnijih gestova — onih koji čine razliku između emocionalnog rasta i emocionalnog povlačenja.
Takva zapažanja ne ostavljaju prostor za sumnju: briga i bliskost nisu samo dio odgoja; one su osnova života. I sve počinje od prvog dana
