U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o tome, kako neki muškarci imaju pomalo i staromodna razmišljanja, koje je itekako teško razumjeti….
U 21. stoljeću, usprkos napretku različitih društvenih normi, znatan broj roditelja i dalje ističe pojam “poludjeteta”. Ovaj koncept odražava postojano uvjerenje, posebno u određenim regijama svijeta, da je jedno dijete favorizirano u odnosu na drugo na temelju spola. Ova pristranost nije novija pojava; ima povijesne temelje koji su duboko ukorijenjeni. Prvenstveno se očituje kroz društvene norme i očekivanja koja se nameću određenim spolovima, često stavljajući žene u poziciju srama ukoliko ne uspiju “proizvesti” muške nasljednike.
- Nažalost, ova kulturna tendencija i dalje postoji, iako su mnoge regije u svijetu počele pokazivati napredak prema ravnopravnosti spolova u posljednjim desetljećima. U tom kontekstu, Iman-hatib Muhamed Demirović je tokom jednog susreta istakao značajnu poruku, navodeći da je na kraju Bog taj koji odlučuje o spolu djeteta. Ustvrdio je da bi primarna briga roditelja trebala biti zdravlje i dobrobit njihova djeteta, a ne spol koji im je pripisan. Unatoč tome, mnogi su roditelji i dalje pod utjecajem ukorijenjenih uvjerenja ukorijenjenih u povijesnim i kulturnim tradicijama. Na primjer, par s tri kćeri naišao je na otvorene pritiske i očekivanja svoje zajednice.
Nažalost, otac je postajao sve više fiksiran na ideju da ima muškog nasljednika, zbog čega je sve više dolazila do izražaja njegova ravnodušnost prema kćerima. Sa svog patrijarhalnog i uskog stajališta, dao je do znanja supruzi da će joj, ako rodi još jednu djevojčicu, biti zabranjen povratak kući. Takve izjave ostavile su neizbrisiv trag na ženu koju su nakon rođenja još jedne kćeri obuzimali tuga i razočaranje. Doživjela je osjećaj nemoći i nesreće jer su ljubav i radost koji se obično povezuju s dočekom novorođenčeta potisnute tjeskobom u vezi s mogućim raspadom obitelji. Srećom, liječnica je prepoznala duboki unutarnji nemir majke i pristupila joj s najvećim poštovanjem. Tipično, majke izvlače radost iz držanja svoje novorođenčadi, bez obzira na okolnosti rođenja; međutim,
ovaj je slučaj bio izrazito drugačiji. Liječnik je razumio njezin unutarnji sukob, ali je također bio svjestan da bi se obitelj mogla suočiti s još jednim značajnim emocionalnim izazovom. Čuvši kako žena žalosnih očiju govori da se njezin muž namjerava razvesti od nje zbog rođenja druge kćeri, liječnik je shvatio težinu situacije. Unatoč značajnim društvenim i kulturološkim pritiscima prisutnim u brojnim društvima koja favoriziraju rađanje sinova, postoje pojedinci koji prepoznaju da bi spol djeteta trebao biti sekundaran u odnosu na njihovo zdravlje i opću sreću.
Jedan takav pojedinac, liječnik duboko predan svom pozivu, odlučio se na neobičan, ali duboko human korak – došao je do muža te žene i s velikim entuzijazmom prenio vijest o dolasku sina. Ova objava ispunila je muža neizmjernom radošću i uzbuđenjem; međutim, liječnik se ubrzo suočio s kasnijim izazovom: novorođenče je rođeno s deformacijama i nerazvijenošću. Dok je čovjek, osjećajući se malodušno i razočarano, ljuljao svoje dijete, liječnik je pokazao nevjerojatnu hrabrost i suosjećanje stavljajući ruku na muškarčevo rame i nježno ga potičući da spusti dijete, rekavši: “Spusti tu bebu.
Ovo je tvoje dijete .” U ovom trenutku liječnik je pružio utjehu obitelji koja je kasnije počela cijeniti duboki značaj roditeljstva, nadilazeći djetetov spol ili fizičke karakteristike. Bilo je to buđenje za oba roditelja, koji su konačno shvatili da je djetetov spol sekundaran u odnosu na esencijalnu ljubav, pažnju i obrazovanje koje njihovo dijete zahtijeva. Imam-hatib Muhamed Demirović zaključuje ovu predaju značajnim opažanjem: dok je rađanje potomstva usklađeno s božjom voljom, nije uvijek neophodno imati više djece određenog spola. Ponekad jedno žensko dijete može imati veći značaj za obitelj nego nekoliko muške djece.
Naglašava da bi roditelji trebali pomaknuti svoj fokus s rodnih preferencija i umjesto toga koncentrirati se na sreću, produktivnost i doprinose svakog djeteta zajednici. Demirović naglašava da istinska vrijednost djeteta leži u njegovim sposobnostima, karakteru i potencijalnom utjecaju na svijet, a ne u spolu. U konačnici, najvažniji cilj trebao bi biti osigurati da se svako dijete njeguje, poštuje i odgaja u okruženju koje pogoduje njihovom rastu i sreći.
