Priča Drite počinje 2008. godine, kada je iz okoline Skadra došla u Srbiju. Udala se za Srbina i preselila u malo selo Kaludra. Njihov brak nije trajao dugo teška bolest ubrzo je stavila tačku na njihovu sreću
Drita Lepović, žena albanskog porijekla, cijelog je života dokazivala da snaga i hrabrost ne poznaju granice ni naciju. Ona se ne uklapa u tipične okvire modernog društva, a nakon smrti svog supruga ponijela se kao prava heroina. Iako je mjesecima živjela sa samo 11.000 dinara primanja zbog nesređenih papira, nije pokleknula pred teškim okolnostima.
- Njena ljubav prema mužu ostala je nepokolebljiva i nakon njegove smrti. Sama je podizala sina Aleksandra, odgajajući ga u duhu pravoslavlja, vjerna želji svog pokojnog supruga. Ta odluka iznenadila je i dirnula mnoge, posebno kada je javno izrazila želju da njen sin bude kršten. I pored mukotrpne borbe i brojnih terapija, njen suprug izgubio je bitku.
Nakon sahrane, Drita nije ni pomislila da se vrati u Albaniju. Željela je da njen sin odrasta tamo gdje mu je i otac živio, da se vaspitava u skladu s tradicijom koju je on volio. Njeni roditelji su pokušavali da je nagovore da se vrati kući, ali ona je ostala dosljedna — željela je da ispuni muževljevu želju i ostane na Kosovu i Metohiji.
Život joj se nakon njegove smrti drastično promijenio. Primanja gotovo da nije imala, a sin je tada imao samo pet godina. Svaki dan je bio borba — spajanje kraja s krajem, briga o djetetu, papirologija koja nikako da se riješi. Uprkos svemu, nikada nije odustala od želje da svom sinu pruži bolju budućnost.
Uz podršku lokalne samouprave i Kancelarije za Kosovo i Metohiju, preselila se u kuću u Zubinom Potoku, koja je pripadala njenom pokojnom mužu. Ipak, zbog nedostatka potrebnih dokumenata mogla je da računa samo na malu socijalnu pomoć. Sama je govorila da su papiri najveći problem:
– Postoje naznake da ću za dvije godine moći da dobijem srpsko državljanstvo. Moj pokojni suprug nije bio zaposlen, pa nije mogao da me prijavi, ali na sreću, naše dijete ima sve potrebne papire – pričala je Drita u jednom intervjuu.
Iako su uslovi u kojima je živjela bili teški, rijetko se žalila. Oni koji su je poznavali, poput protojereja Milana Kavkića, svjedočili su o njenoj skromnosti i snazi:
– S obzirom na to kako živi, ona se ne žali mnogo. Mi se trudimo da joj pomognemo koliko možemo – govorio je on.
U Zubinom Potoku je bila rado prihvaćena. Komšije su joj izlazile u susret, pomagale kad god su mogle, a najveću podršku imala je od porodice devera. To joj je davalo osjećaj pripadnosti, kao da je pronašla novu porodicu.
Godine su prolazile, a Drita je nastavila da gradi život za sebe i sina. Aleksandar je odrastao u dobrog i odgovornog mladića, a danas ima 15 godina. Za majku je on najveća snaga i motivacija da nikada ne odustane. Ona u njemu vidi sve razloge zbog kojih vrijedi trpjeti i boriti se — zbog njega je ostala, zbog njega se prilagodila životu u drugoj zemlji, zbog njega je savladala jezičke i kulturne barijere.
Njena priča je priča o ljubavi koja nadilazi granice i o tome kako čovjek, bez obzira na nacionalnost ili porijeklo, može pronaći dom tamo gdje mu je srce. Drita je odabrala težak put — umjesto sigurnosti rodnog kraja, ostala je u zemlji koja joj je tada bila strana, među ljudima koje je tek upoznala. Ali vjerovala je u porodične vrijednosti i u obećanje dato svom suprugu.
Danas se malo zna o tome gdje su ona i Aleksandar i kako žive. Prestali su da se pojavljuju u medijima, pa je njihova sadašnjost obavijena tišinom. Ipak, onaj ko zna njihovu priču, siguran je da je Drita i dalje ona ista hrabra žena koja neće dozvoliti da je život slomi. Jer, jednom kada preživiš ono što je ona preživjela, naučiš da svaka prepreka može da se savlada.
Njena životna priča ostaje podsjetnik da snaga majke može biti veća od bilo koje životne nedaće i da ljubav i odanost mogu pobijediti i najteže okolnosti.
