Bila sam sama kod kuće kada sam iznenada začula korake koji su dolazili iz spavaće sobe mojih roditelja. Srce mi je brže zakucalo, ali nisam htjela odmah paničiti. Polako sam krenula prema sobi kako bih provjerila o čemu se radi. Kad sam stigla, sobu je prekrivala tišina, i na prvi pogled nije bilo nikoga. Ipak, nešto mi je privuklo pažnju – mamin telefon, starinski model s rotirajućim biranjem iz osamdesetih, ležao je na podu, što nije bilo uobičajeno. Obično je stajao uredno na njenom noćnom ormariću. Instinktivno sam ga podigla i vratila na njegovo mjesto.
- Čim sam to učinila, telefon je naglo zazvonio. Srce mi je poskočilo, a ruka je drhtala dok sam podizala slušalicu. Na drugom kraju linije čuo se glas koji je postavio jednostavno pitanje: “Šta nije u redu?” Glas mi je bio odnekud poznat. Odmah sam prepoznala oca. Zapanjeno sam ga upitala zašto pita tako nešto, i on mi je objasnio da je ranije pokušao da nazove kuću, neposredno prije nego što sam stigla. Tada se neko javio na telefon, ali nije izgovorio nijednu riječ. Veza je prekinuta i otac je pokušao ponovo, ali signal se pojavio tek nakon što sam vratila slušalicu na njeno mjesto.
Ta situacija me je ostavila u potpunom čuđenju. Nikada nisam uspjela racionalno objasniti šta se zapravo dogodilo. Definitivno sam čula korake kako odjekuju u sobi, ali kad sam provjerila, u njoj nije bilo nikoga. Nitko nije prošao pored mene dok sam se približavala, a prozori su bili potpuno zatvoreni i netaknuti. Soba mojih roditelja bila je toliko pretrpana namještajem i stvarima da niko, osim možda vrlo male bebe, ne bi mogao da se sakrije ispod kreveta ili u ormaru bez da ga se primijeti.
Od tog dana, telefon je uvijek ostajao na svom mjestu, a mama nikada više nije našla slušalicu na podu ili bilo gdje drugdje. Taj trenutak ostao je kao tihi podsjetnik na nešto što nisam mogla objasniti, nešto što se činilo gotovo nadnaravno, a ipak potpuno stvarno u mom iskustvu. Ponekad, dok se sjetim te večeri, osjetim isti osjećaj napetosti koji sam tada osjetila – mješavinu straha i zbunjenosti, ali i čudnu vrstu fascinacije.
- Razmišljajući unazad, svaki detalj te noći je imao svoju težinu. Koraci koje sam čula bili su jasni i ritmični, a ipak u prostoriji nije bilo nikoga. Telefon, stari uređaj koji je nekada bio običan dio svakodnevnog života, postao je gotovo simbol misterije, jer se činilo da posjeduje neku vrstu reakcije ili senzibiliteta na prisustvo koje nije bilo vidljivo. Činjenica da je veza s ocem funkcionirala tek nakon što sam vratila slušalicu na mjesto daje cijelom događaju dodatnu slojevitost i neobičnost.
Sjećam se da sam u trenucima nakon svega pokušavala racionalizovati situaciju. Možda je bila neka kombinacija mehaničkog kvara na telefonu i mog vlastitog osjeta, možda neka pogreška u sistemu, ali ništa od toga nije u potpunosti objašnjavalo čudne korake i naglo zvonjenje telefona. Svaki detalj bio je precizan: soba je bila netaknuta, namještaj i predmeti nisu bili pomaknuti, prozori zatvoreni. Činilo se da prostor i vrijeme te večeri funkcioniraju po pravilima koja nisam mogla razumjeti.
To iskustvo ostavilo je dubok trag na meni. Naučila sam da ponekad postoje događaji koji se ne mogu racionalno objasniti, ali ipak ostavljaju snažan osjećaj stvarnosti. Telefon i koraci postali su simboli te granice između poznatog i nepoznatog. Često se pitam da li su to bili dani kada se stvarnost i nešto drugo sretnu na način koji nadilazi naše uobičajeno poimanje svijeta. Taj trenutak nikada nije prestao da me intrigira, niti da izaziva osjećaj nelagode, ali i divljenja prema nepoznatom.
Na kraju, jedino što je ostalo jasno jest da je taj događaj bio stvaran i da je soba mojih roditelja čuvala tajnu koju nisam mogla otkriti. Telefon se vratio na svoje mjesto, koraci su prestali, a ja sam naučila da prihvatim iskustva koja nadilaze logiku, ali koja su jednako stvarna i uticajna. Taj trenutak ostaje urezan u pamćenju, ne kao običan događaj, već kao susret s nečim neobjašnjivim, što je oblikovalo moje poimanje granica između stvarnog i nepoznatog
