Život u Jugoslaviji mnogima je ostao duboko u sećanju, a mnogi se sa nostalgijom prisećaju vremena kada je sve bilo drugačije. Generacije koje su živele u toj državi slažu se u jednom – iako se tada nije imalo kao danas, ljudi su bili mnogo srećniji.
Željko Porobija u Indek.hr-u slikovito opisuje svoje dojmove života u državi koja je odavno urušena. Za one koji su živjeli u to doba njegovi će opisi biti sugestivni, dok će mlađe generacije teško razumjeti okolnosti.
- “Iako se mnogi još sjećaju socijalističke Jugoslavije, pravi mitovi i legende o njoj postoje već dugo. Ovdje sam da podijelim svoje osobno iskustvo s jednim od najpoznatijih mitova i legendi. S obzirom da sam bio običan radnik – Razrednik, mislim da “postoji više milijuna ljudi koji prolaze kroz istu stvar.” Počeo je pričati svoju priču.“Odmah nakon vjenčanja roditelji su kupili garsonjeru u Beogradu od 14 kvadrata. Nije bilo ni kupatila ni toaleta, a dijelili smo ga s cijelim potkrovljem, Majka je dobila samo stan, igrališta i šetnice. “Iznajmljivanje soba podstanarima – jer nemaju svi tu sreću da dobiju svoj stan”, rekao je.
svatko može raditi-„Moja majka je sa 16 godina došla u Beograd i završila osnovnu školu i tamo provela ceo svoj radni vek uključujući i školovanje u odeljenju kontrole kvaliteta, a njen otac se preselio u Beograd 1958. godine i radio je dva posla (precizni i automehaničar) i dobila pozitivan odgovor u svih pet područja.Svi moji vršnjaci željeli su pronaći posao nakon srednje škole. Čak i oni koji su studirali kulturu nalazili su posao u domovima kulture, kazalištima, filmskim i televizijskim centrima. Izabrao sam studij i u mladosti sam znao raditi preko omladinskih zadruga”, prenosi Indek.hr.
Škola je opremljena sa-„Imao sam samo osam godina kada su u Bloku 45 napravili OŠ Branka Radičevića. U to vrijeme važila je za najmoderniju osnovnu školu na Balkanu. Imali smo školski bazen, dvije sportske dvorane i mnogo dobro opremljenih ureda. Iz socijalizma Dolazile su nam i delegacije istraživača iz nesvrstanih zemalja u nadi da će vidjeti čuda u školama.
Kasnije sam išao u dvije srednje škole, a uvjeti opreme bili su vrlo različiti. Udžbenike smo sami kupovali, a posvuda smo organizirali dobrovoljne akcije prikupljanja udžbenika za najsiromašnije učenike. Nisam plaćao studiranje, nisam plaćao studiranje, a ni kolege nisu plaćali učenje. “, napisao je Polobiđa.’Milicija ima veće ovlasti’-“Istina je da su milicije u to vrijeme imale puno šire ovlasti, tako da se nije imalo puno oko toga raspravljati.” Nažalost, to je značilo i da bi te mogli pretući samo zato što si se zatekao na zabavi na kojoj su ljudi koje nisi poznavao imali drogu u džepu.
- Kao dijete dva puta su me napali nožem na ulici bez ikakvog povoda. Moju prijateljicu Tomiko brutalno je ubila grupa ludih tinejdžera nasred autobusne stanice. Morate paziti da ne zamjerite onima koji imaju bilo kakve veze s glavnim mangakama. Neki čak imaju prave bande – jednog od vođa štiti njegov otac, koji ima visok položaj u policiji. “ rekao je. Svi su jednaki.
“U mojoj zgradi živjeli su direktor Instituta za jezike, direktor Beogradske banke i jedan istaknuti sudac. Moj prvi komšija bio je režiser Jovan Ristić, kod kojeg su dolazili mnogi poznati glumci i estradnjaci, poput Zdravka Kolića, Danila. Stojković i ja smo to otkrili kada sam bio na zabavi u centru Dedinja – kupatilo u toj vili bilo je veće od mog stana.
Plaća je veća nego sada-“Primanja su teško usporediva s današnjim, ali znam da se s očevom plaćom moglo kupiti oko 600 litara benzina. Nekoliko puta smo kupovali novi auto, uvijek iz istočnog bloka. Kasnije smo kupovali i zemljište izvan Beograda. , i sagradio pozamašnu ljetnu kuću.Mama je najviše zaradila u mirovini – otvorila je dućan i šivala košulje za vlasnika butika. Nekoliko godina kasnije kupila je stan. Supruga i ja smo se odlično slagali tijekom ere Anta Malkovicha. Svaki mjesec smo kupovali neku opremu ili ono što nam je trebalo“, prisjeća se Željko.
