U nastavku ispovest…
- Bila sam zadužena za sestrinog sina, dok je ostatak kuće tonuo u mir. Beba je spavala dubokim snom, a ja sam se osjećala spokojno, sve dok oko tri ujutru baby monitor nije iznenada počeo šaptati. Prvi tihi zvuk ubrzo se pretvorio u jasno čujni šapat: “Nije u redu.” Srce mi je odmah poskočilo, a tijelo se zaledilo. Glas nije pripadao nikome iz kuće – bio je hladan, nepoznat i jeziv.
Odmah sam uzela telefon i nazvala sestru. Nije trebala dugo da shvati ozbiljnost situacije. “Uzmi mog sina i izađi iz kuće! Zaključaj se u auto i pozovi hitnu!” – viknula je, a njena panika natjerala me da djelujem bez oklijevanja. Držeći bebu čvrsto uz sebe, izašla sam na hodnik, ali onda sam ugledala senku koja se nečujno kretala vani, pored otvorenog prozora. Nije bilo vjetra, ništa se nije moglo samo otvoriti. Neko je bio tamo.
- Uvijek smo pazili da prozori budu zatvoreni, a sada je jedan bio širom otvoren. Panika i strah su me obuzeli, ali nisam gubila vrijeme. Trčeći prema autu, zaključala sam se i pozvala policiju, drhtavim glasom objašnjavajući što sam vidjela. Ubrzo su stigli i pretražili okolinu i kuću, ali nisu našli nikakve tragove provale niti osobu koja bi odgovarala opisu. Sve je izgledalo netaknuto.
Međutim, kada sam spomenula baby monitor, policajac je djelovao nelagodno. Rekao je da su neki korisnici tog modela prijavili neobične zvukove – šaptanje, muziku, pa čak i nejasne poruke. To je donekle objasnilo čudni glas, ali otvoren prozor i senka nisu mogli biti proizvod elektronike.
- Kasnije mi je sestra priznala da je i ona prethodnih dana čula čudne zvukove preko monitora, ali ih je pripisivala umoru i svakodnevnim šumovima. Odmah smo zamijenile uređaj, i od tada više nije bilo neobjašnjivih glasova ni pojava.
Ipak, ta noć i dalje me proganja. Svaka uspomena na sjenku kraj prozora i hladan šapat izaziva istu jezu kao tada. Nije riječ o strahu iz mašte – znam da je neko bio tamo, u tišini noći, dok je nevino dijete spavalo u sobi.
Ovaj događaj me naučio koliko su brzina reakcije, instinkt i spremnost na akciju bitni u trenucima kada je sigurnost najvažnija. Čak i sada, kad čujem bilo kakav tihi šum, sjetim se te noći i osjećam isti strah, ali i zahvalnost što smo bili oprezni i reagovali na vrijeme.
Bez obzira na objašnjenje – tehničku grešku ili sablasnu koincidenciju – iskustvo nas je promijenilo. Naučilo nas je da su pažnja i oprez u svakoj kući sa malom djecom neprocjenjivi, a snaga brzog i odlučnog djelovanja može spasiti život-nakon svega, svaki tihi šum u noći izaziva jezu i podsjeća nas na tu sablasnu, neobjašnjivu noć. I kako i odlučnog djelovanja može spasiti život.
