Nakon mnogo godina provedenih u Kanadi, gdje su uspjeli izgraditi stabilan život i osigurati budućnost svojoj kćerki, Danijela i Amel donijeli su odluku koja je mnogima izgledala nezamislivo vratili su se u svoj rodni Kladanj.
Njihov povratak izazvao je iznenađenje i divljenje, jer je to mjesto godinama bilo simbol odlaska, a ne povratka.Njihova priča počinje u trenutku kada su, vođeni željom da svojoj kćerki Lani pruže bolje obrazovanje i sigurniju budućnost, spakovali kofere i započeli novi život u Kanadi. U početku, sve je izgledalo kao avantura. Amel je prvi otišao preko firme u kojoj je radio, a ubrzo su mu se pridružile supruga i kćerka. U samo nekoliko mjeseci promijenili su dom, prilagodili se novim pravilima i počeli graditi novu svakodnevicu. Lana je krenula u školu, a porodica je vjerovala da će im to donijeti bolji život.
- Ipak, iza te slike obećavajuće budućnosti krila se nostalgija. Danijela je u sebi nosila snažnu vezu sa zavičajem. Svaka pjesma, miris i uspomena podsjećali su je na dom. Čak i dok je živjela na drugom kontinentu, osjećala je da joj tamo nešto nedostaje. Godinama nije posjećivala Bosnu jer se bojala da, ukoliko izađe iz Kanade, neće moći ponovo ući. Ipak, duboko u sebi znala je da će se jednog dana vratiti.
Život u Kanadi imao je i drugu stranu medalje. Na prvi pogled pružao je sigurnost, ali zahtijevao je i strogo poštivanje određenog obrasca ponašanja. Ako se istupi sa mišljenjem koje se ne uklapa u većinsko razmišljanje, to može donijeti ozbiljne posljedice. Takav način života nije odgovarao Danijeli, a ni njenoj porodici. Dodatno, Amel je počeo imati zdravstvenih problema. Upravo tada su shvatili da bi mu u Bosni liječenje bilo jednostavnije i pristupačnije. To je bio okidač da se ozbiljno zapitaju gdje zapravo žele da žive.
Njihova odluka o povratku bila je izuzetno rijetka. Dok su se mnogi trudili pronaći način da napuste Bosnu, oni su odlučili vratiti se i započeti ispočetka. Po dolasku, kupili su imanje od 500 ari i započeli život na selu. Posvetili su se stočarstvu, čuvajući krave i koze. Njihova proizvodnja bila je u potpunosti domaća i ručna, a iako nisu ciljali na masovnu proizvodnju, ubrzo su stekli stalne kupce koji su cijenili kvalitet njihovih proizvoda.
Danijela naglašava da im novac nikada nije bio glavni cilj. Za njih je važnija bila sloboda i osjećaj da žive u skladu sa sobom. U Kanadi, objašnjava, život je stalna borba. Tržište se svakih sedam godina mijenja, pa ste primorani stalno ulagati dodatni trud i dokazivati se da biste ostali konkurentni. Nakon određenog nivoa razvoja, napredovanje postaje gotovo nemoguće, pa se mnogi osjećaju zarobljeno.
- S druge strane, u Bosni, iako su prisutni brojni ekonomski i politički problemi, Danijela vjeruje da ljudi ipak mogu pronaći svoj put. Smatra da politika ne bi trebala određivati ničiji život, jer sličnih problema ima i u drugim državama. Ključna razlika, po njenom mišljenju, jeste u tome što ljudi u Bosni često čekaju neku „veliku priliku“, a ne koriste male šanse koje su im već dostupne.
Upravo te male prilike ona vidi kao šansu za mali biznis ili dodatne poslove, dok osoba čeka zaposlenje u svojoj struci. Potrebno je, kaže, samo širiti vidike, biti spreman raditi i snalaziti se.
Odlazak u Kanadu Danijeli je donio važno iskustvo. Da nije otišla, cijelog života bi mislila da je nešto propustila. Vidjela je sistem u kojem morate stalno biti bolji od drugih kako biste opstali, ali je i shvatila da se i u Bosni može stvoriti dostojanstven život ako postoji volja i trud. Povratak u rodni grad nije za nju značio korak unazad, već put ka slobodnijem i mirnijem životu.
Njihova priča pokazuje da povratak kući ne mora značiti gubitak. Naprotiv, može biti put ka pronalasku pravih vrijednosti. Danijela i Amel su dokaz da se i u mjestu iz kojeg mnogi odlaze može stvoriti budućnost vrijedna življenja. Za njihovu porodicu, Kladanj je postao mjesto gdje mogu raditi ono što vole, živjeti u skladu sa sobom i cijeniti ono što imaju, bez stalnog pritiska da moraju juriti za više i brže.
