U današnjem članku želim ispričati jednu priču koja me je zadržala duže nego što sam očekivao. Kao bloger, ponekad naiđem na sudbine koje nose više istine nego bilo kakav komentar, a ovo je baš jedna od njih.
Za Ibru, gradski park je bio mjesto gdje život na trenutak prestane da boli. U tih par kvadrata ispod starog kestena, starac je pronalazio mir koji nije imao kod kuće. Imao je oko osamdeset godina, lagani pogrbljeni korak i sako koji je nekada možda bio nov, ali sada je nosio teret vremena baš kao i on. Svakog dana, uvijek u isto vrijeme, kupio bi jeftin ručak – pola somuna i nešto salame – i uputio se prema svojoj omiljenoj klupi.
Ali Ibro nikada nije dolazio zbog hrane. Dolazio je zbog pogleda koji su ga čekali iza grmlja. Tri psa, uvijek ista, pojavljivali bi se čim bi čuli šuštanje papira. Jedan žut, drugi crn i jedna šepava kujica koja bi prva pridavila glavu u njegov krilo. Tada bi Ibrino lice, iako krezubo i umorno, zasjalo jednim posebnim osmijehom. On bi njima davao gotovo sve što je imao. Komad mesa ovome, komad onome, pa opet malo salame za malu šepavu. Sebi bi ostavio tek koru hljeba, ali to mu nije smetalo. Govorio bi im tiho, kao da priča djeci: “Moji ste, moja radost.”
Ipak, ljudi koji su prolazili nisu uvijek bili blagi. Neki su ga gledali ismijavajući se njegovoj ljubavi prema životinjama, drugi su ga zaobilazili kao da nosi nevidljivu opasnost. No, nijedan nije bio tako otvoreno grub kao Enver, vlasnik kafića prekoputa. Enver je volio sređene slike, glatke površine, pune stolove i debele novčanike. A u njegovim očima, Ibro je bio sve što mu je kvarilo “imidž”.
- Kad god bi vidio starca, Enver bi s podsmijehom komentirao pred gostima kako “ludi Ibro” hrani pse umjesto sebe. A onda je jednog dana odlučio da mu je dosta. Izašao je iz lokala pun bijesa, noseći metlu kao da ide u rat. Dreknuo je na Ibru da se skloni, da prestane dovoditi “buhave nakaze” pred njegov kafić. Ali Ibro je samo tiho uzvratio da su ti prijatelji jedini koji ga ne pitaju koliko ima novca u džepu. To je samo zapalilo Envera. Vikao je da je Ibro sam kriv što ga se sin stidi, jer “ko bi htio oca koji hrani pse po parkovima”.
Te riječi su bile poput hladnog noža. Ibro je spustio pogled. Jer davno, prije deset godina, prodao je sve što je imao da bi njegov sin Damir otišao na školovanje u Ameriku. Vjerovao je da će se njegov trud vratiti, da će sin, negdje tamo, graditi bolji život. Ali pisma su s vremenom prestala stizati. Godinama ništa. Ibro je nastavio vjerovati, iako su drugi šaputali da je zaboravljen.
Nakon sukoba, Ibro je ustao, pomilovao pse i polako se udaljio. Sutradan ga nije bilo na klupi. Ni sljedeći dan. Ljudi su to jedva primijetili. Samo su tri psa danima sjedila ispod kestena, čekajući ruke koje im više nisu dolazile.
A onda se jednog podneva desio prizor koji niko nije mogao ignorisati. Ulica je prvo utihnula, a onda ispunila dubokim grmljavinama motora. Pet crnih terenskih automobila, jedan iza drugog, polako se približavalo parku. Svi su imali diplomatske zastavice. Automobili su stali kao da čuvaju nešto od velike važnosti.
Iz drugog automobila izašao je čovjek srednjih godina, u odijelu koje je izgledalo preskupo za ovaj kraj. Pogledao je prema klupi, pa prema grmlju, pa opet prema ljudima. Imao je oči koje su bile iste kao Ibrine. Bio je to Damir.
- Bez oklijevanja, potrčao je ka klupi, ali kad je vidio da oca nema, panika mu je prekrila lice. Pitao je ljude gdje je starac koji tu sjedi svakog dana. Na kraju su ga uputili do trošne kućice niz ulicu. Damir je dotrčao, razvalio vrata, i zatekao oca iscrpljenog, slabog i gladnog. Kad ga je vidio, Ibro je mislio da sanja.
Damir je tada ispričao istinu koju niko nije znao: doživio je tešku nesreću, bio u komi skoro godinu dana, izgubio dokumente, posao, sve. Tek kad je ozdravio, pronašao je način da se vrati ocu.
Podigao je Ibru u naručje kao da drži najveće bogatstvo na svijetu. Izveo ga je iz kućice, ali Ibro je zastao. Pogled mu se okrenuo ka tri odana psa koja su stajala ispred. “Sine, oni su bili uz mene. To su moji prijatelji,” rekao je tiho. Damir je samo klimnuo i otvorio vrata limuzine. Psi su uskočili bez straha.
Kolona automobila krenula je polako, a kad su prolazili pored Enverovog kafića, Ibro je samo spustio prozor i nasmiješio se. Ni riječi, ni uvrede. Samo osmijeh. Pored njega je jedan pas zalajao, kao da daje posljednju riječ u Ibrino ime.
I tada je mahala shvatila: bogat nije onaj ko ima, nego onaj ko zna voljeti — čak i onda kad nema ništa
