U današnjem članku vam pišemo na temu prijateljstva koje se ne kupuje novcem, već karakterom. Ovo je priča o jednom čovjeku koji je kroz godine shvatio da prava vrijednost nije u bogatstvu koje posjeduje, nego u ljudima koji ostanu isti bez obzira na to koliko imate ili nemate.
Priča je jednostavna, ali nosi nevjerovatno snažnu poruku o ponosu, poštenju i ljudskoj mjeri.On je čovjek koji je tokom života stekao bogatstvo. Zna da mnogi dolaze oko njega upravo zbog toga, i ne bježi od te istine. Ne smeta mu čak ni kada ljudi sjede s njim iz interesa — jer je svjestan da može kupiti cijeli kafić u kojem sjede, a ne samo platiti račun.
Ali baš zato on tačno zna ko je uz njega iz iskrene namjere, a ko iz koristi. U tom svijetu gdje se često sve mjeri novcem, postoji jedan prijatelj koji je oduvijek bio drugačiji.To je drug s kojim je odrastao, čovjek koji radi za skromnu platu od 600 eura, ali koji nikada, ni u jednoj situaciji, nije dozvolio da mu on plati išta.
Čak ni piće. Kada nema novca — on to kaže otvoreno i jednostavno ne izlazi. Ne glumi, ne traži, ne očekuje. Upravo ta njegova dosljednost i iskrenost učinili su ga jedinstvenim. Čovjeku koji ima mnogo, ovaj prijatelj je uvijek bio dokaz da još postoje ljudi koji ne žele tuđu pomoć, tuđi novac, tuđu milost. Samo prijateljstvo — čisto i ravnopravno.
- Kada ga je pitao da mu bude kum, ovaj prijatelj je digao kredit. Nije se razmetao, nije dozvolio da mu se plati ništa. Time je jasno pokazao ono što je oduvijek govorio: da će pomoć tražiti samo ako ikada dođe trenutak kada je zaista mora tražiti. Takvi ljudi se danas rijetko sreću — ljudi koji imaju ponos, integritet i čast.
A onda se, prije tri dana, dogodilo nešto što je ovaj odnos još više obojilo iskrenošću. Prijatelj ga je pozvao na roštilj. Rekao mu je da mu je žena trudna i da mu treba bolji posao. To je bila rečenica koja je nosila ogromno povjerenje — jer on se rijetko otvarao, a još rjeđe tražio bilo šta.
Naravno, on mu je odmah ponudio pomoć. Rekao je da sutra dođe u firmu sa papirima i pitao ga šta želi da radi. Ali odgovor koji je dobio bio je lekcija za cijeli život.
Pametno i logično mu je predložio: “Da budeš pomoćnik šefa voznog parka.”
A prijatelj je samo odmahnuo glavom i mirno rekao: “Ne. Ja sam automehaničar. Samo to mogu da radim.”
U vremenu kada mnogi trče ka lakšim poslovima, ka bržoj zaradi, ka pozicijama koje zvuče bolje i izgledaju lagodnije, ovaj čovjek je ostao vjeran sebi. Nije htio biti nešto što nije. Nije htio da mu se posao da kao poklon. Nije htio titulu — htio je rad. Onaj pravi, pošten, zanatski rad od kojeg nikada nije bježao.
- I zato je autor priče, bogatiji od većine ljudi koje poznaje, rekao najvažniju rečenicu:
Ponosan sam što poznajem takvog čovjeka.
Nekada se vrijednost ne mjeri stanovima, kolima, računima, niti impresivnim funkcijama. Nekada se mjeri čvrstinom karaktera, onim što čovjek jeste bez obzira na sve spoljašnje okolnosti. A ovaj prijatelj pokazao je da postoje ljudi koji ne traže prečice, ne žele privilegije i ne pristaju na nešto što nije njihov rad.
To je ona vrsta prijateljstva koja se ne kupuje. Ona koja traje jedan cijeli život. Ona koja dokazuje da nije bogatstvo ono što gradi čovjeka, već moral koji nosi u sebi.
