Tema današnjeg člana je žena koja je odlučila posjetiti nudističku plažu te doživila veliku neprijatnost.Kada je Dušica odlučila da posjeti nudističku plažu na Adi Ciganliji, nije ni slutila da će je dočekati jedno od najneugodnijih iskustava u životu.
Njen cilj bio je da testira granice svoje slobode i lične nesputanosti, ali ono što ju je tamo zateklo nadmašilo je sve njene strahove i zamišljene scenarije. Tog dana shvatila je koliko neprijatnost može biti golema – i u doslovnom i u prenesenom smislu.
Prisjećajući se tog trenutka, priznaje da bi ga najradije izbrisala iz sjećanja, ali je svjesna da će je pratiti dok je živa. Jednog toplog subotnjeg popodneva, odlučila je da učini nešto što nikad prije nije probala. Vođena znatiželjom i željom da prevaziđe svoje komplekse i nesigurnosti, zaputila se ka nudističkoj plaži. Do tada joj se takvo mjesto činilo kao egzotičan prostor rezervisan za slobodoumne ljude koji su potpuno u miru sa svojim tijelom.
Iako je važila za liberalnu osobu, osjećala je laganu nelagodu dok je pakovala stvari. U torbi je bila knjiga, peškir i krema za sunčanje, a na sebi je imala običan kupaći kostim – više za „sigurnost“ nego iz stvarne potrebe. Dok je hodala stazom koja vodi do izolovanijeg dijela Ade, srce joj je brže kucalo. Plaža nije izgledala zastrašujuće – ljudi su sjedili, pričali, sunčali se i uživali, potpuno opušteni u svojoj nagosti. Većinom je to bilo starije društvo, a njihova nonšalantnost davala je utisak normalnosti.
Nakon desetak minuta sjedenja na ivici peškira, pokušavajući da djeluje samouvjereno dok je krišom posmatrala oko sebe, odlučila je: „Hajde, što da ne? Niko me ovdje ne poznaje.“ Skinula je kupaći, okrenula se na stomak i otvorila knjigu. Srce joj je i dalje tuklo, ali osjećala je i uzbuđenje zbog hrabrosti koju je skupila. Počela je da se opušta i gotovo je pomislila da će ovo iskustvo pamtiti kao jedan od onih trenutaka kada je istinski savladala sebe.
Međutim, idila nije dugo trajala.
Iza nje je iznenada odjeknuo dobro poznat glas.
– „A, pa Dušice?!“
U trenutku se sledila. Okrenula je glavu, mehanički razvukla osmijeh, ali tijelo joj se ukočilo kad je ugledala ujaka Zorana i ujnu Miru. Stajali su pred njom – potpuno goli, nasmijani i očigledno presretni što su je sreli.
Ujak ju je zagrlio s takvom prirodnošću kao da se sreću u pekari, a ujna je, bez imalo stida, poljubila u obraz dok se protezala u joga pozi. Dušica je ostala paralizovana. Pred očima su joj bljeskale slike iz djetinjstva – ljetovanja na selu, zajedničko farbanje uskršnjih jaja, porodične slave kada je ujna pravila sarmu. A sada, u tom trenutku, sve je to bilo pomiješano sa prizorom koji nikada nije željela da vidi: oboje goli, potpuno prirodni u svom elementu.
- „Nismo znali da i ti dolaziš ovdje! Svaka čast, sloboda tijela je važna!“, rekla je ujna vedro, dok joj se lice blistalo od sreće.
Dušica je osjećala kako joj obrazi gore. Nije je bilo sramota pred nepoznatima – već pred ljudima koji su je čuvali dok je bila beba, koji su joj mijenjali pelene i gledali je dok je učila hodati. A sada… situacija se obrnula, i činilo joj se da traje čitavu vječnost.
Pokušala je smireno odgovoriti da je došla „prvi put, čisto da vidi kako izgleda“, ali u glavi joj je odjekivalo samo jedno: „Moram da odem odavde.“ U panici je počela da se oblači. Peškir joj je ispadao iz ruku, kupaći se zapetljao, a pesak joj se lijepio po koži dok je očajnički pokušavala da se sabere. Ujak i ujna su nastavili razgovor, potpuno nesvjesni njene unutrašnje agonije.
Kada je konačno pokupila svoje stvari i udaljila se, osjećala je da je provela čitavu vječnost na toj plaži, iako je zapravo bila tamo svega desetak minuta. Tog dana je odlučila da više nikad neće kročiti na to mjesto.
Danas se, kako kaže, pokušava tome nasmijati – barem spolja. Međutim, u dubini duše nije sigurna ko je tog dana bio više povrijeđen: ona, ujak i ujna, ili svi zajedno kao žrtve jedne čudne slučajnosti koju niko nije tražio.
